Čovjek je društveno, temporalno, intelektualno i uvijek i svugdje spacijalno biće; bez ovog shvaćanja nemoguće je doći od razumijevanja ljudskih bića i njihovih svjetova. Spacijalnost čovjeka vežemo uz prostor, društvenu konstrukciju relevantnu za razumijevanje različitih povijesti ljudskih subjekata kao i za proizvodnju kulturalnih pojava. Prostor se najčešće smatra nečim samorazumljivim no on nije tek puka fizička lokacija, on je razapet između materije i značenja. I Heidegger u svom Bitku i vremenu tvrdi da prostor ne pripada ni izvanjskom svijetu, ali ni isključivo unutarnjem iskustvu, te se upravo zbog toga ne može promatrati odvojeno od čovjeka.
Da je čovjek neodvojiv od prostora, ali i obrnuto, na duhovit i zabavan način pokazao je Cody McClain Brown, Amerikanac i splitski zet, koji je svoj susret s novim i nepoznatim prostorima Hrvatske opisao u tekstovima na blogu Zablogreb koji su 2014. godine ukoričeni u knjigu Propuh, papuče i punica, a ove su godine dobili i svoju kazališnu verziju u splitskom Gradskom kazalištu mladih. Tekst je prilagodio i režirao Ivan Leo Lemo, u ulozi McClain Browna našao se Bojan Brajčić, dok je Aneta Matulić utjelovila Codyjevu suprugu, a Lidija Florijan punicu, kao i nekoliko sporednih likova.
Sama pomisao o postavljanju kolekcije tekstova namijenjenih blogerskim čitateljima na kazališne daske u meni je izazvala pomiješane osjećaje i očekivanja. Codyjevu knjigu nisam čitala, ali sam imala priliku pročitati nekolicinu objavljenih tekstova i, iskreno, nisam mogla zamisliti dobru verziju predstave, u kojoj se Codyjev glas i šarm neće izgubiti, koja neće više oduzeti njegovoj perspektivi nego što će joj dodati. Ipak, čini se da sam se prevarila. Predstava GKM-a učinila je upravo ono za što sam mislila da je nemoguće; šaljive je tekstove obogatila, prezentiravši ih u formatu koji je Codyjevom, ponekad ipak prožvakanom i nategnutom, humoru dodao novi sloj sadržan u scenskom pokretu i dinamici između glumaca.
Koliko god jednostavna u svom pisanom obliku, forma bloga izrazito je zahtjevna za uprizoriti. Ipak, autorov glas je ostao prepoznatljiv i nije se izgubio u interpretaciji, kako redatelja, tako i glumaca. Naime, u prvom dijelu predstave sam Cody čita tekstove i njegov je iskrivljeni hrvatski neprestano prisutan u off-u i praćen je projekcijama na zidu, gdje se izmjenjuju ispisane rečenice, ilustracije, zanimljivi podaci, ali i video snimke samog Codyja.
U prvom je dijelu predstave naglasak u glumačkim interpretacijama stavljen na scenski pokret koji je poslužio kao most između blogerskih tekstova i prostora kazališta. Koreografija, koju potpisuje Leo Mujić, izvrsno je osmišljena i izvedena, a najdojmljivija je možda u prikazu hrvatskih susjeda određenim dijelovima tijela, kao i u nerijetkim situacijama kada su metafore i usporedbe sadržane u Codyjevom tekstu prikazane doslovnim pokretom. Dojam izrazitog koketiranja s formom slapstick komedije u prvom dijelu pojačavaju naglasak na pokretu, pamtomima i rijetke replike, kao i glazba (Zvonimir Dusper), kostimografija (Mirjana Zagorec), ali i rekviziti i scenografija (Vesna Režić).
Prostor Amerike i Hrvatske, kao i kultura koja im je karakteristična, vizualno su jasno razdijeljeni iako dijele kolorističku shemu crvene, bijele i plave boje. Dalmatinke su odjevene u modro-bijele pruge, a Amerikanac u crveno-bijelu varijantu, koja neopisivo podsjeća na pruge američke zastave. Zastor u pozadini scene čas je ispunjen hrvatskim, a čas američkim zastavama, podsjećajući gledatelja na trenutno mjesto radnje ili reference o kojima Cody govori. Za Hrvatsku su rezervirani, osim mornarskih pruga, i crveno bijeli kvadratići, dok je Amerika okarakterizirana klasičnim bijelim zvjezdicama na modroj podlozi. Jedan od rekvizita koji se na pozornici pojavio tek na trenutak, a koji je svakako uspio obuhvatiti cijeli prostor bivše Jugoslavije, ako ne i Balkana, svakako je bijelo plava karirana plastična torba, ona torba u kojoj se i danas prenose odjeća i posteljina tijekom seljenja, koja se trpala stvarima kupljenima u Trstu, ista ona torba u kojoj Ugrešićkini junaci Ministarstva boli skupljaju individualne i kolektivne uspomene na mjesto koje više ne postoji i koje su bili prisiljeni napustiti.
Rekviziti su predimenzionirani, baš kao i priče i usporedbe, što je i sam autor na kraju predstave naglasio. Jedan veliki pisaći stol i jedan veliki bijeli lonac izmijenili su nekoliko uloga i poslužili za prikaz stereotipa i kulturoloških obilježja koji su ponekad, osim što su preuveličani, kako uostalom i doliči formi slapstick komedije, nažalost pomalo i zastarjeli i lako bi mogli biti zamijenjeni nekim suvremenijim inačicama.
I baš kada vas pomalo i umori slušanje Codyjevog iskrivljenog hrvatskog jezika, Brajčić progovara, i to o čemu drugome nego o propuhu. Brajčić uspješno nastavlja Codyjev izgovor koristeći tek pokoji pogrešan padežni nastavak i nepravilan izgovor glasa r. Ipak, ovo ne odaje dojam hinjenosti ni pretjeranosti, štoviše – čini se da to više i nije toliko bitno jer je do tog trenutka gledatelj toliko uvučen u priču da Brajčićev glas zaista zvuči autentično i prirodno se nastavlja na snimku. Brajčić tek u jednom trenutku progovara savršenim hrvatskim jezikom, i to kada kritizira nezaposlenost, količinu službenika u javnom sektoru, kao i činjenicu da je pronalazak posla bez nekakve veze gotovo pa nemoguć u današnjem hrvatskom društvu.
U ovom je turobnom i ozbiljnom monologu, koji funkcionira kao protuteža humorističnom osvrtu na (poneke zaboravljene i ne tako učestale) običaje dalmatinskih, a samim time i hrvatskih obitelji i kućanstava, svoj glas dobio i svaki nezadovoljni Hrvat. Upravo je to ono najhrvatskije u ovom splitskom zetu, u ovoj se kritici u potpunosti asimilirao s domicilnim stanovništvom i još jednom pokazao da, iako nam je možda ponekad potreban pogled izvana da bismo postali svjesni svih ljepota koje nas okružuju, za detektirati probleme koji nam guše svakodnevicu nerijetko su nam dovoljna dva oka i nešto skupljenog neugodnog iskustva, neuspjelih pokušaja ili, kako bi neki rekli, borbi s vjetrenjačama.
Kristina Tešija
fotografija: Glorija Lizde
gledam.org 