Kako pisati o predstavi u kojoj glavnu ulogu imaju amateri i amaterke, polaznici glumačkog studija kazališta Playdrama? Ignorirati tu činjenicu ili obratiti posebnu pozornost na nju i zažmiriti na neke greške u izvedbi? Uzevši u obzir da neki od ovih amaterskih glumaca pohađaju satove glume od samih početaka rada glumačkog studija, tj. od 2010. godine, mislim da je amaterski dio sintagme poprilično labav. Jesmo li nadišli akademski uvjetovane parametre talenta, možemo li ih ostaviti negdje dalje od gledališta i gledati predstavu onako kako bismo ju gledali da u njoj igraju redom samo profesionalci?
Predstava Ženska cesta svakako je dobra vježba, kako za polaznike glumačkog studija, tako i za publiku. Lišena svih (nepotrebnih?) interveniranja u scenografiju i kostimografiju, ova adaptacija teksta mađarskog dramatičara Györgyja Spiróa u prvi je plan gurnula ukupno šesnaest glumaca i izbrisala svaku moguću granicu između njih i publike. Za režiju i adaptaciju zaslužni su Elvis Bošnjak i Petra Kovačić, a u predstavi igraju Ana Babić, Viviana Bojić, Karmen Borković, Suzana Čizmić, Marta Dujmović, Kristina Đanić, Sandra Karuza, Maja Matas, Vana Miličević, Marija Ninčević, Magda Pašalić, Mirjana Ševo, Jurica Škalabrin, Mile Škalic, Vanja Viculin i Vesna Vukman.
Najnovija suradnja Playdrame i kluba Quasimodo rezultirala je zbijenošću, blagim osjećajem klaustrofobije i apsolutnom uključenošću svakog gledatelja u ono što se događa na sceni, pri čemu pojam scene u ovom slučaju treba uzeti s rezervom. Gledatelju je teško razlučiti publiku od glumaca, oni su isprepleteni ne samo prostorno već i izostavljanjem ikakve kostimografije, pa sam pokušaj razlikovanja glumaca od gledatelja dovoljna je aktivnost da vas zadrži zainteresiranim i uključenim tijekom trajanja predstave. Glumice i glumci izviru iz svakog ugla prostora kluba, ne daju vam da se ulijenite, replike iz gledališta dobacuju se kao teniske loptice i odjednom imate osjećaj da svatko od prisutnih može biti dio ovog glumačkog kolektiva. Osim činjenice da je riječ o glumcima amaterima, i ova isprepletenost s publikom može se iščitati kao poruka “svatko od nas bi se mogao okušati u ovim ulogama”, kao približavanje glumačkog zanata i demistificiranje tog poziva.
Ženska cesta u prvi plan stavlja, kako se da zaključiti i iz samog naslova, žene. Njih ukupno četrnaest na neki se način našlo uključenima u lančani sudar jednog sparnog, ljetnog dana. Sudar automobila poslužio je kao inicijator sudara karaktera, priča i sudbina koje, nažalost, ostavaljaju dojam tek djelomičnog odmaka od stereotipa kojima su ženski likovi nerijetko okarakterizirani u popularnoj kulturi. Prvi “krivac” za to bi svakako mogla biti brojčana zasićenost likovima. Neki likovi ostavljaju dojam zalihosnosti i karikiranja, uguravanja u predstavu samo da bi svaki član ove glumačke skupine dobio neku ulogu. Svakako, jasno je da je nerealno za očekivati da je moguće stisnuti dovoljno replika u sat vremena predstave koje bi svakom liku (ili makar većini njih) omogućile isplivavanje iz plitkih voda komike i trikova koji lako kupuju publiku, ali se, nažalost, jednako lako i zaboravljaju.
Ženski likovi nađu se u situaciji prisilnog zaustavljanja svakodnevice, u gužvi koja nastane nakon sudara one su tek jedna osoba u gomili, bez jasnih razlikovnih obilježja. Ono što (donekle) otkriva njihovu pozadinu, karakter i priču, su dijalozi i monolozi u kojima su uvijek stavljene u odnos s društvom i očekivanjima koje to isto društvo od njih ima. Bilo da je riječ o tržištu rada i korporativnom svijetu u kojem nerijetko nema mjesta za žene starije od četrdeset godina, o ženskoj ljubomori u ljubavnom odnosu prepunom komunikacijskog šuma ili o pokušaju zarade u novonastaloj situaciji, tek su rijetki likovi odoljeli stereotipima. Lik mlade, uspješne mešetarke, koliko god bio gurnut “u stranu”, kako fizički, tako i fabulativno, makar u prvom dijelu predstave, najuspješnije je prikazao slojeve koji se mogu pronaći ispod one najpovršnije karakterizacije kojoj nerijetko pribjegavamo pri prvom susretu s ljudima.
Što se glumačkih izvedbi tiče, jedina zamjerka i detalj koji razbija dinamiku predstave jezične je prirode. Nakon najave predstave u kojoj se splitski govor spominje kao jezik kojim glumci progovaraju, iznenađujuća je jezična neujednačenost pojedinih likova. Iako je zastupljen i govor Dalmatinske zagore (nažalost, samo u stereotipnom podcrtavanju karaktera poduzetnika koji, ovog puta u ženskom liku, svaku situaciju vidi kao mogućnost zarade), većina likova ipak progovara standardnim jezikom u kojem svaka riječ posuđena iz dijalekta zvuči više kao omaška nego kao dio uvježbane replike.
Predstavu zaokružuju upravo njeni nasnažniji elementi; prikaz kaotičnog prometa scenskim pokretom uz onomatopejsko glasanje i oponašanje zvukova prometa gotovo su trenutno prostor kluba pretvorili u prometnicu i “mjesto zločina”. Scenski je pokret svakako najdojmljiviji u prikazu samog lančanog sudara u kojem glumice tijelima stvaraju čvor koji ostavlja dojam živog organizma njihanjem gomile ženskih tijela. Metaforičko svjetlo reflektora u trenucima monologa i dijaloga u ovoj je situaciji položaj tijela likova; dok se ostatak glumica njiše u polučučnju, žene koje progovaraju stoje uspravno i jasno su vidljive.
Za iščitati i zaključiti je, usprkos čestoj nemogućnosti dubljeg uranjanja u likove, da ni žena nije imuna na društvo i da nije otok sam za sebe. Koliko god ju ograničavali i gušili, odnosi i uloge po kojima gradi svakodnevicu nerijetko su uporište njenog identiteta, koji je jednako vrijedan bez obzira je li riječ o nezadovoljnoj supruzi, izmorenoj majci, eklektičnoj starici ili pohlepnoj poduzetnici.
Kristina Tešija
foto: Playdrama
gledam.org 