Dojam o Splitu kao gradu na kazališnoj margini, u koji zapažene predstave iz hrvatske metropole i ostalih gradova naiđu tek za vrijeme trajanja Splitskog ljeta ili Marulićevih dana, i to nerijetko s nekoliko godina odmaka, nije ništa novo. Tako ne čudi ni činjenica da je tek na izmaku ove 2017. godine taj isti Split dočekao predstavu Dream Of Life, skoro pa čitave četiri godine nakon njene pretpremijere u Zagrebu. Ova predstava – performans, kako je nazivana u medijima, donosi priču o životu Patti Smith i njenoj pojavi u svijetu rock ‘n’ roll glazbe sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a u Split ju je doveo IKS Festival. Predstava, inače nadahnuta biografijom Patti Smith iz 2010. godine Just kids, kao i biografskim filmom Dream of Life Stevena Sebringa, osvojila je Nagradu Publike portala teatar.hr 2014. za predstavu godine.
Kako za dobre stvari ipak nikad nije kasno, tako smo i mi Splićani dočekali energičnu izvedbu ove hit predstave koja je za ovu priliku bila smještena u prostor splitskog kluba Kocka. Prostor koji je svakako primjereniji svirkama, a ne kazališnim izvedbama, ovog se puta pokazao kao pun pogodak, usprkos nedostatku sjedalica i skepsi koja se osjećala u publici prije početka predstave.
Autori predstave, nastale prema tekstu Jelene Svilar i Morane Foretić, su Senka Bulić i Ivica Buljan, a sama Senka Bulić utjelovila je buntovnu i talentiranu Patti na pozornici. Uz Bulić, u prvom dijelu predstave pojavljuje se i Stipe Kostanić u ulogama Sama Sheparda i Roberta Mapplethorpea, dok je u drugom, muzičkom, dijelu ove predstave Senki Bulić / Patti Smith društvo na pozornici činio bend zahvaljujući kojemu ovdje nije bilo riječi o predstavi koja želi biti koncert, bila je to zaista jedna prava pravcata rock ‘n’ roll svirka.
Ono što započinje kao duga tišina koja nikako nije prazna jer je sama pojava Senke Bulić na pozornici dovoljna da umiri publiku i privuče njezinu pažnju, nastavlja se u monologu u kojem se izmjenjuju cool letargičnost i trenuci energičnosti, vikanja, bijesa i uzbuđenosti. Senka Bulić veći dio ovog prvog dijela predstave provodi na barskom stolcu, pa nije ni čudno što je sav naglasak svakako na tekstu i izvedbi istog. Riječi i rečenice su ovdje, bar se tako čini, nerijetko svedene na nabrajanje velikih i bitnih imena, pri čemu je emocija češće prikazana epitetima nego izražajnošću u izvedbi. Nabrajaju se tu Picasso, Petar Pan, New York, Dylan, Janis Joplin, Andy Warhol, Jimi Hendrix, hotel Chelsea… grandioznost vremena u kojem se Patti našla i u kojem kreće s djelovanjem naglašena je ovim općim mjestima u (popularnoj) kulturi. Slagalicu o životu Patti Smith u prvom dijelu ove predstave slažete prema imenima i faktografskim podacima koje Bulić žustro nabraja, gotovo pa u jednom dahu.
Nabrajaju se prve zaljubljenosti, jedna priča brzo prelazi u drugu i treću, a nađe se tu mjesta i za zlostavljanje, trudnoću, želju za izražavanjem, želju za slobodom. Žustre monologe tek trenutačno prekidaju likovi Sama Sheparda i Roberta Mapplethorpea; pokojom rečenicom, škljocanjem polaroidnog fotoaparata i trenucima nježnosti i poljupcima koji ostavljaju dojam naprasitosti i groteske, najviše zbog neusklađenosti verbalnog i fizičkog prikaza tog ljubavnog odnosa.
Nakon malo više od pola Patti zaključuje da su svi mrtvi i da treba transformirati vrijeme u kojem se nalazi, a ne ga tek zrcaliti, skida se u prikladnu bijelu majicu s natpisom FUCK THE CLOCKS i tada započinje pravi koncert za koji ni nakon tri dana nisam sigurna je li bio koncert lika Patti Smith ili glumice Senke Bulić. Bulić je izvela ukupno šest pjesama (Redondo Beach, Gloria, Kimberly, Break It Up, Free Money i Because The Night), a povratkom na bis i još jednu izvedbu posljednje izvedene pjesme dokazala je da je briga oko manjka sjedalica zaista bila suluda. Publika se rasplesala, bilo je tu ljubljenja i grljenja na relaciji publika – glumica, nije nedostajalo razdraganih uzvika iz publike i tipičnih koncertnih izjava “splitska publika je najbolja, volimo vas”.
Patti ili Senka, Patti ili Senka?
Senka Bulić je u koncertnom dijelu ove predstave izvela pravi performans u kojem se zaista pred očima i u ušima splitske publike našla Patti. Energičnost izvedbe i scenskog pokreta, snažan vokal i vladanje scenom bili su nažalost prekinuti nakon svake pjesme Senkinim posezanjem za dahom, tekućinom i komunikacijom s publikom. Upravo se u tim trenucima u prvi plan probila glumica Senka Bulić, a lik Patti Smith ostao je zaboravljen negdje u prvom dijelu predstave koji je ostao u potpunosti zasjenjen glazbom kao završnom riječi ove izvedbe.
U prvom spominjanju Splita u pauzi između pjesama, u prvom odgovoru na uzvike iz publike, u meni se stvorio dojam da gledam talentiranu ljubiteljicu Patti Smith, da gledam ostvarenje nečijih tinejdžerskih maštarija o nastupima bok uz bok s glazbenim idolima, da gledam i slušam koncert Senke Bulić. Senka kao izvođačica me oduševila, pjesme su me, kao i ostatak publike, u potpunosti ponijele u neki drugi svijet, teško je bilo ne zaplesati i skinuti osmijeh s lica.
Dok je Senka Bulić pozdravljala splitsku publiku uz uzvike “dajte IKS Festivalu pare”, pogled na njen zaštitni simbol – jarko crveni ruž na usnama, sjetio me da nikada nisam naletjela ni na jednu sliku Patti s ružem na usnama. Koliko god dobro funkcionirao kao kontrast monokromnoj crnoj i bijeloj odjeći i sceni, pokazao se kao ključ za interpretaciju pitanja koja su me cijelo vrijeme mučila: “Patti ili Senka? Predstava ili koncert?”
Tu istu večer, nakon pregledavanja nekoliko desetaka najpoznatijih Pattinih slika, naišla sam na njenu rečenicu: “Even as a child, I knew what I didn’t want. I didn’t want to wear red lipstick.”
Ipak Senka.
Kristina Tešija
foto: Roko Birimiša
gledam.org 