Postoji nešto vječno u radu s djecom, nešto što nikakvi trendovi i nove tehnologije ne mogu promijeniti, nešto na što možete gotovo u potpunosti računati; živi kontakt i razgovor s djecom uvijek će uroditi iznenađujućim (i, nerijetko, urnebesno smiješnim) odgovorima na pitanja kojima ih odrasli pokušavaju motivirati na razmišljanje, komunikaciju i otvaranje njima novim, drugačijim idejama.
Splitsko Gradsko kazalište lutaka 6. listopada premijerno je izvelo ispričalo poznatu priču Ružno pače, u formi pričaonice nastale prema ideji, konceptu, adaptaciji i režiji Teatra Poco Loco (Renata Carola Gatica, Maja Katić, Zrinka Kušević i Dunja Fajdić). Na pozornici jedna obješena bijela plahta, tri sjedalice, troje glumaca (Ivan Medić, Andrea Majica, Branimir Rakić), harmonika, tek nekolicina sitnih rekvizita i dvadesetak najhrabrijih mališana koji su se usudili sjesti na te daske i svojim ručicama i glasićima potpomoći izvedbi ovog Andersenovog klasika.
Najmlađi su gledatelji tako mijaukali, plivali, trčali, pripovijedali… i na trenutke uspijevali razgaliti i do suza nasmijati njihovu odraslu pratnju (kako reagirati kada dijete na pitanje “koje su ovo ptice”, dok čitavo gledalište promatra ilustraciju labudova u letu, glasno i samouvjereno odgovori “strvinari”?), dok se cijelo to vrijeme pred očima publike mašta prikazivala u svoj svojoj patini koju najstariji pamte iz osnovnoškolskih dana, prvih slikovnica i animiranih filmova. Na plahti su se izmjenjivale ilustracije (Luka Duplančić) koje je vješto animirala Milena Blažanović na grafoskopu i podarila ovoj priči dozu magije sa svega nekolicinom crteža, malo vode i boje.
U predstavi koja je trajanjem prilagođena najmlađoj publici pa traje svega pola sata, dovoljno je mjesta bilo i za otvorenu komunikaciju s publikom, za humor, ali i za teme koje, barem se tako čini, zahtijevaju neke šire forme i temeljitiji pristup. Ipak, tema zbog koje je ova priča postala klasik i ovdje se do kraja predstave suptilno probila u prvi plan; nismo svi jednaki, ali svatko može naći svoje mjesto pod suncem. Još kada znate da ova pričaonica nije ukorijenjena u kazališnim daskama GKL-a već da slobodno šeće po naseljima i gradovima bez kazališta u turneji koja djeci približava umjetnički glazbeno–scenski doživljaj, istovremeno ih podučavajući, usuđujem se tako napisati, životu – onda vam ne preostaje drugo nego pozdraviti ovakav projekt.
Dobar humor već je postao zaštitni znak predstava GKL-a, razlog zbog kojeg i roditelji rado posjećuju izvedbe kao aktivni gledatelji, a ne tek kao pratnja koja zijeva i broji minute do kraja predstave. I u ovoj je izvedbi humor nenametljivo zabavio publiku, a otkrivao se u pametnim replikama i poigravanju stereotipima (mačka, kokoš, divlje guske), kao i songovima koji su funkcionirali kao “točka na i” karakterizaciji likova. Izvedba trojca na pozornici ujednačena je i nijedan glumac ne iskače u prvi plan zasjenjujući ostale; jednako su snažni u najupečatljivijim, ali i u onim najsitnijim ulogama koje toliko brzo “uskoče” i “iskoče” iz radnje da ih ne bi bio problem ne primijetiti, da je riječ o slabijim izvedbama.
Forma pričaonice, žive glazbe (na harmonici je Branimir Rakić, a glazbu potpisuju Davorka Horvat i Zrinka Kušević) i korištenje grafoskopa za upotpunjavanje scenografije dokaz je kako, kad se jednom otključ-otključ-otključa, mašti ne treba previše da zaplovi nekim vječnim svjetovima koji su samo naizgled dječji. Čim malo zagrebemo ispod površine, u njima otkrijemo neke vječne ideje koje treba pospremiti u džep, još kao dijete, i nositi ih sa sobom kroz dane, mjesece, godine i život. Bez šarene i komplicirane kostimografije, oslonjena u potpunosti na naraciju i dijaloge, ova priča jednako je bliska djeci, kako i odraslima. Eh, da nas više pamti i živi po porukama iz bajki koje su nam pričali roditelji i učitelji, svijet bi možda bio barem malo jednostavnije i šarenije mjesto…
gledam.org 