Duge dane i noć svaku
Živimo u tetrapaku
Svakodnevnu ljubav mlaku
Primamo u tetrapaku
I uz dlaku i niz dlaku
Sve je to u tetrapaku.
Ovim stihovima započinje predstava Paralelni svjetovi, nastala prema istoimenoj drami Mira Gavrana, a koja je u petak 30. studenog doživjela svoju premijeru u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Režiju splitske produkcije predstave koja se još 2010. godine našla na daskama osječkog HNK-a potpisuje Goran Golovko, a sâm je tekst dramaturški prilagodio Jasen Boko. U ovom scenskom uprizorenju drame koja obiluje likovima (i svjetovima) glume redom; Trpimir Jurkić, Nives Ivanković, Arijana Čulina, Elvis Bošnjak, Tajana Jovanović, Anastasija Jankovska, Zorana Kačić Čatipović, Snježana Sinovčić Šiškov, Marjan Nejašmić Banić, Nenad Srdelić, Vicko Bilandžić, Goran Marković, Pere Eranović i Andrijana Vicković.
Uvodni stihovi dio su pjesme grupe Metak i služe kao sasvim solidan uvod u ovu priču; riječ je o drami koja u središte stavlja muškarca Adama (Jurkić), sveučilišnog profesora koji zbog dijagnoze disocijativne fuge, poremećaja kod kojeg bolesnici zaborave prethodni i nastavljaju živjeti neki sasvim novi život, zaboravlja tko je i jednog dana na groblju u Splitu upoznaje udovicu Ladu (Sinovčić Šiškov) kojoj ispriča da je i sâm udovac i s kojom razvije intimno prijateljstvo. Samo što je sve to sasvim daleko od svijeta koji je napustio, svijeta u kojem postoje zabrinuta supruga Suzana (Ivanković), brat Petar (Bošnjak) i sin koji studira u inozemstvu. Osim Adamovog i Suzaninog, a samim time i Adamovog i Ladinog odnosa, tu su i drugi, većinom romantični, muško ženski odnosi na kojima Gavran gradi paralelne priče i svjetove koji se u ovoj drami isprepliću, sudaraju i utječu jedni na druge; tu je odnos psihijatrice Vere (Čulina) s bivšim suprugom koji ju je napustio pa s novim partnerom Antom (Marković) i, naposlijetku, sa samim Adamom; tu je i odnos Petra sa suprugom Martom (Jovanović) i ljubavnicom Anom (Kačić Čatipović); zatim preljubnički odnos Suzane s Adamovim prijateljem Tomom (Bilandžić)…
Muškarci i žene, žene i muškarci
Iz svih se ovih odnosa i bjegova, a koji nadilaze onaj inicijalni Adamov bijeg, da primijetiti zasićenost ulogama u koje pojedinci upadaju, života koji teče pokraj njih i kojim, kada malo stanu i razmisle, i nisu zadovoljni. Nešto kao onaj tetrapak iz uvodnih stihova, njihov je život zatvoren, poznat, uhodan… Ipak, odnosi i bjegovi u svim ovim svjetovima imaju nešto što iskoči i, kada krenete promišljati, malo vas bocne i kasnije vam ne da razmišljati u drugom pravcu. Barem je tako bilo sa mnom.
Naime, zasićenost likovima, logično, vuče sa sobom i velik broj ženskih likova. Kakve su žene u ovom djelu, ima li mjesta za njih van onog fizičkog na pozornici? Identiteti ovih žena, promatranih kroz vanjska obilježja, otkrivaju se u njihovim karijerama tek u primjerima Vere, Suzane i bolničarke (Vicković), ali, čak i tada, one su zapravo u potpunosti ovisne o muškarcima i odnosima s njima. Uzmite koji god lik želite, bit će očito. Vera, uspješna psihijatrica, tijekom predstave je najsnažnije okarakterizirana svojim odnosima s muškarcima koji odgovaraju onom temporalnom trojstvu prošlost- sadašnjost-budućnosti. Suzana, karijeristica, od supruga pravi projekt, a potvrdu traži u zagrljaju njegovog kolege. Bolničarka jadikuje o djeci, svekrvi i suprugu, Ana se zgraža od pomisli na odlazak na nećakovu krizmu zbog pitanja o ljubavnom životu i statusu neudane žene, a koja će zasigurno uslijediti od strane rodbine. Marta sluti da je suprug vara, sjedi doma i razgovara s nerođenom kćerkom Klarom (Jankovska), kopajući po ranama samonametnute krivnje i žaljenja. Udovici Ladi izmaknuto je tlo pod nogama nakon smrti muža, ni djeca je se više ne sjete, i okidač zbog kojeg se odluči trgnuti i vratiti u život personificiran je u, pogađate, muškarcu. Adamu.
Tko su te žene ako ih izoliramo od muškaraca koji im definiraju živote? Tko su, s druge strane, muškarci u ovoj predstavi? Adam bježi od uhodanog života, od naporne supruge, na način da vam do kraja predstave nije jasno koliko je ona dijagnoza točna, a koliko je riječ o bijegu od poznatog mu tetrapaka svijeta. Petar uzima najbolje od oba svijeta; kod kuće ima vjernu suprugu, u krevetu ima uvijek spremnu ljubavnicu. Kada poželi odustati, bez problema napušta Anu i vraća se Marti. Ante, Verin partner, bez razmišljanja prihvaća premještaj na poslu i napušta Veru da bi karijeru nastavio graditi u Irskoj. Ostali muški likovi (Srdelić, Nejašmić Banić, Eranović) pojavljuju se u kratkim epizodama i služe kao comical relief predstave, neki više, a neki manje uspješno, ali ne bivaju ni u jednom trenutku okarakterizirani odnosom sa ženskim likovima, već karijerama (Srdelić tumači Adamovog kolegu, Nejašmić Banić liječnika, a Eranović se pojavljuje kako konobar u Opatiji na samom kraju predstave).
Izvedba Nejašmić Banića balansira na nekoj razmeđi između (prosječnog) stand up nastupa, vokalno scenske izvedbe i gega. Ako ćemo ih stavljati u “isti koš”, kod izvedbe ovog komičnog trojca (uzmimo ovo s rezervom), ističe se Eranović s monologom kojim njegov lik opisuje ljubav prema bubnjanju. Eranovićeva izvedba nosi humor ove drame i solidno funkcionira na kraju predstave, kada se gledatelj već pomalo i umorio od zaplitanja i rasplitanja pustih (ponekad nategnutih) odnosa i priča u životima ovih nezadovoljnih pojedinaca. Ipak, da je posljednja scena, a samim time i Eranovićeva izvedba, bila imalo dulja, prešla bi granicu dobrog ukusa. Pirueta s tacnom u ruci smiješna je prvi puta, drugi već malo manje, poznato je, uostalom, kako to ide…
Najdojmljiviji lik i izvedba pripadaju Jankovskoj koja tumači “nepostojeće biće”, kako je navedeno u opisu predstave. Odjevena u haljinu kakvu nose antikne lutke, scenskim pokretom ona je zaista postala lutka, a ne osoba. Iako postavljena u najudaljeniji i akustički najslabiji dio pozornice, ona je svojom izvedbom u nekoliko navrata u potpunosti zavladala scenom i pokazala kombinaciju vrsnog scenskog pokreta i govora. Još me uvijek kopka ova priča o ženi koja žali zbog abortusa, o krivnji, o groteski koja se izlijeva iz svake rečenice ovog uvrnutog dijaloga. Žena je ovdje još jednom prikazana slabom, iz Martinih se riječi može naslutiti da je na abortus bila nagovorena od strane Petra, ali se ona, svejedno, godinama ne uspijeva lišiti krivnje i pustiti to nepostojeće biće od sebe. Dijalog kao čvrsto uporište svih ovih svjetova i odnosa, na kojem se oni grade, održavaju i, naposlijetku, urušavaju, u ovom je odnosu Marte i Klare paralelne svjetove izmaknuo iz racionalnog i nadodao mu nešto imaginarno, iracionalno, onozemaljsko… nazovite kako hoćete.
Bilo kako bilo, u poplavi odnosa kojima je u centru vječno nadmetanje između “emocionalnih” žena i nešto razboritijih muškaraca, ovaj odnos majke (uzmimo i ovo s rezervom) i nerođene kćerke svakako predstavi daje neku dubinu, funkcionira kao odmak od svakodnevnog, glasnog i pomalo napornog života u kojem su svi vječno nezadovoljni i vječno za to nezadovoljstvo krive ljude oko sebe.
Spomenuta grupa Metak posudila je pjesme za predstavu i one se, više ili manje, svojim stihovima uklapaju u radnju i služe kao trenuci odmora kada se odnosi na sceni previše zahuktaju. Joško Cikatić i Andrija Ječmenjak prisutni su u pozadini pozornice, izdignuti u kvadratnom otvoru koji se otkriva kada dođe vrijeme za pjesmu. Pjesme vokalno izvode pojedini glumci, a tu se svakako ističe izvedba Kačić Čatipović koja je na trenutke odavala dojam kao da su ovo koncert i izvedba koje je dugo čekala. Vokalno je i scenskim pokretom, u trenucima “dijeljenja” svjetla reflektora i izvedbe pjesmi s Nejašmić Banićem i Vicković, njena izvedba ipak zasjenila ovaj dvojac i još je više gurnula u prvi plan, na taj se način obračunavajući s ulogom koju tumači; žena koja je vječno ona druga, ljubavnica.
Scenografska (Marin Gozze) i kostimografska (Mladen Radovniković) rješenja mogu se opisati epitetom crveno i poprilično su očito oslonjena na distinkciju Adama od ostalih ljudi u njegovom i životima onih koji ga okružuju. Adam je jedini odjeven u crno (uz iznimku “nepostojeće” Jankovske u bijelom koje bi, valjda, trebalo evocirati nevinost nikad rođenog djeteta). Njegovo kostimografsko isticanje dosljedno je tijekom predstave (bolnička pidžama, kućni ogrtač) i na sâmom kraju predstave, kada u odijelu sjedi na nekoj opatijskoj terasi, dobije para u Verinom zelenom kostimu, koja mu se pridružuje i publici ostavlja za misliti koliko je ovaj bijeg u Opatiju još jedan rezultat dijagnoze ili je sve zapravo način svjesnog bijega od stvarnosti, života, obveza, tetrapaka.
Zapravo je kraj ove drame ono što je na neki način spašava, ono što nudi neku dodatnu dimenziju pogleda na simpatičnu priču o dijagnozi s kojom se bore svi osim Adama kojemu, čini se, ona i ne predstavlja toliki problem. Njegova želja za bijegom od stvarnosti uprizorena je i njegovim upornim pokrivanjem plahtom preko glave dok boravi u bolnici. Možda kukavičluk i strah od suočavanja s učmalom svakodnevicom koja mu više ne pričinja neko zadovoljstvo, a možda genijalan način bijega od svega, način da se “pliva dalje, dalje” i ostavi obalu za sobom. Naposlijetku, ipak “sreća voli one kojima je iluzija draža od grube stvarnosti”.
Kristina Tešija
foto: hnk-split.hr
gledam.org 