Prošle sam jeseni imala priliku iščitati stotine svjedočanstava žena koja sam pretipkavala u sklopu akcije Prekinimo šutnju. Kada čitate iskustvo nakon iskustva, nekako vam se sva spoje u jednu veliku priču, jedino što ih razlikuje je pogled na fotografije papira prekrivene rukopisom koji je bio najsnažniji podsjetnik da su riječi koje čitam priče i životi stvarnih ljudi. Neki su papiri sadržavali tek par natuknica, neki su bili u cijelosti ispisani, poput pisama koje bismo brižno pisali nekome tko nam je prijatelj, nekome tko će nas saslušati i pomoći nam da dio onoga što nosimo u sebi podijelimo s drugim. Terapeutska uloga progovaranja i puštanja vlastitog glasa da se čuje, makar anonimno, možda je i najbitniji dio ove akcije. U društvu u kojem dijelimo i previše intimnih informacija, čini se da smo u aspektu psihe pojedinaca, trauma i iskustava trudnoće i rađanja koja su imalo drugačija od bajkovitih i dalje zatvoreni, ako ne i zatvoreniji nego ikada.
Majčinstvo je davnih dana postalo prilika za brandiranje, varijacije na temu riječi mom broje milijune hashtagova na društvenim mrežama i, krenete li malo vrtjeti takve slike i objave, lako vas može preplaviti pomisao da je riječ o super-ženama koje stižu sve, pa i više od toga. Slatki interijeri, još slađa dječica, zdrava hrana, boravci u prirodi, duhovnost i moda… sve je spojeno u jedan veliki kolač koji slavi majčinstvo, koji dopušta influencericama da se prebace u novu nišu već od trenutka kada test za trudnoću pokaže plusić.
Sive strane cijelog procesa nerijetko ostanu previđene, teške trudnoće događaju se negdje u pozadini, svi mahom zaboravljaju bol poroda onog trenutka kada u naručje prime dijete, liječnicima i bolničkom osoblju zažmiruje se na nehumano ponašanje jer je najvažnije, valjda, preživjeti i živ stići kući. Postporođajna depresija sramotna je tajna, osjećaj nepovezanosti s vlastitim djetetom najveći grijeh, a ideja da nekome priznaš da si umorna, iscrpljena i želiš odustati toliko je suluda i opasna da žene redovito, godinama dopuštaju takvim mislima da ih taknu tek trenutak prije nego iscrpljene utonu u san.
Sakupiti silna, realna, i ne tako bajna iskustva na jedno mjesto i od njih napraviti predstavu, opsežan je i kompliciran posao. Ne upasti u zamku patetike, generaliziranja, prozivanja i patroniziranja, ostati koncizan, ne izgubiti nit vodilju, dopustiti silnim glasovima da se čuju, a publici dozvoliti da se uspije i nasmijati i zamisliti, svakako je velik zalogaj za redatelja, glumački ansambl i svakoga uključenog u takvu predstavu. U Gradskom kazalištu mladih Split prošlog je tjedna premijerno izvedena jedna baš takva predstava, namijenjena odrasloj publici, kako u njenom opisu stoji, i čini se da se uspješno uhvatila u koštac s većinom zamki na koje je naišla. Predstava Ma-Ma autorski je projekt Katarine Pejović koja potpisuje režiju, dramaturgiju, tekst koncept videa koji su integrirani u predstavi. U stvaranju teksta predstave sudjelovale su i glumice svojim iskustvima, kao i broje intervjuirane žene, a zanimljivo je da se ideja o ovoj predstavi rodila prije istupa Ivane Ninčević Lesandrić koji je pokrenuo akciju Prekinimo šutnju. U predstavi igraju tri glumice; Vanda Boban Jurišić, Nada Kovačević i Mia Vladović, ali broj žena i iskustava koje utjelovljuju daleko nadmašuje brojku tri.
Najveću snagu ovaj autorski projekt crpi iz autentičnosti; tema kojoj se moglo pristupiti iz više različitih uglova, ovdje je dramaturški riješena na način koji bi bio ekvivalent silnim rukopisima koje sam imala priliku iščitavati. Žene i njihova iskustva. S kosom skupljenom u neuredne pundže, zaštitni znak svake žene u kućnom izdanju, spremne da se obračunaju sa silnim obvezama, odjevene u svakodnevnu odjeću (za scenu i kostimografiju odgovorna je Vesna Režić) koju nećete ni primijetiti, bez (uočljive) šminke na licu; sve ovo vizualno zaista odgovara onome o čemu predstava progovara. Iako sažeta na iskustva trudnoće, porođaja i majčinstva, lišena progovaranju o pobačaju, Ma-Ma ne djeluje kao izolirana priča, kao davanje prednosti majčinstvu pred drugim iskustvima bivanja ženom.
S gotovo pa nepostojećom scenografijom sastavljenom od svega četiri crna stolca, stolića i nekoliko funkcionalnih rekvizita, ova vam predstava ne ostavlja izbor nego fokusirati se na samu priču. A priča je ovdje sastavljena od niza partikularnih iskustava koja su tematski ipak posložena unutar predstave pa razlikujemo priče o trudnoći, ginekološkim pregledima, trudovima, rađanju, prvim danima majčinstva, odnosu s partnerom, iskustva babica… Bez oslanjanja na ekstremna iskustva kojima bi izazvala češće i snažnije reakcije publike, Ma-Ma cijelo vrijeme uspješno ostavlja dojam autentičnosti, svakodnevnosti i, zapravo, normalnosti. Svaka ispričana priča jednako je važna i snažna; briga oko jedne popušene cigarete dok još dojite, svakodnevno povraćanje, invaliditet kao rezultat poroda, rađanje mrtvorođenčeta… sve su te priče na pozornici jednake, normalne i vrijedne progovaranja o njima.
Glumački trio snažno je nastupio u ulogama, ipak ostavljajući dozu vlastitog karaktera u u njima, barem sam ja ostala takvog dojma. Ove žene pričaju kao da smo ih zatekle u dnevnom boravku jedne od njih, dok ispijaju poslijepodnevnu kavu. Oslonjenost na lokalni dijalekt dodatno je zapečatila autentičnost i dokumentarnost ove predstave. Nerijetko pokušaji dokumentarnosti i svakodnevnosti u predstavama završe pretjeranom teatralnošću koja kod gledatelja zaokupi svu pažnju dok uočava riječi, sintagme i intonaciju koja je glumcu neprirodna i zbog koje svakodnevni govor koji se pokušava postići nalikuje na lošu šalu.
Ovdje nema ni traga tome; da nije riječ o desecima iskustava, pomislili biste da su glumice na vlastitoj koži doživjele sve o čemu pričaju. Ovaj dojam pojačavaju i trenuci humora koji nijednom nije djelovao kao osmišljena šala već je u sebi skrivao onu dobru dozu ironije, sarkazma i ruganja kojima smo svi skloni u trenucima apsurda kada nam samo humor i preostaje.
Humor je prisutan i u songovima (glazba i asistent režije: Bojan Brajčić) koji su britki i zabavni, bez obzira o koliko teškoj temi progovaraju. Video projekcije na stražnjem zidu pozornice dobro su dozirane i uglavnom uspješno uspijevaju djelovati kao dodatni alat čitanja scene i teksta koji prate. Najdojmljivija među projekcijama svakako je možda ona najapstraktnija i vizualno najzanimljivija; riječ je o projekciji kadra ruku Vande Boban Jurišić koja, dok prepričava iskustvo poroda, po rukama prevrće, stišće i, konačno, uništava mandarinu.
Izvedbe Boban Jurišić, Vladović i Kovačević energične su i vješto izbalansirane između humora, samouvjerenosti, bijesa i ranjivosti. Ipak, predstava vam tek pri kraju svog trajanja dopušta vidjeti koliko su zapravo ove glumice jače kada su njihove izvedbe toliko zbijene da se u jednom trenutku njihovi monolozi isprepliću i djeluju kao dijalozi osoba koje komuniciraju s različitih planeta; svaka sa svojom narativnom linijom, a ipak se nekako uspijevaju pratiti i dopunjavati si započete misli. Scena prepričavanja jednog dana u životu majke najenergičniji je dio predstave koji do svog kraja gotovo eksplodira od brzine izmjenjivanja riječi između glumica.
Sam kraj predstave u kojem svira glazba, čuje se dječji glas koji govori/pjevuši ma-ma, na video projekciji vidite dječje dude, a majke tumaraju s bean bagovima na glavama, najslabiji je dio predstave koji ostavlja dojam zagrizanja u presladak kolač nakon dobrog objeda. Jednostavno, previše je tu šećera koji podsjeća na sve uljepšane priče oko trudnoće, poroda i majčinstva, na bijeg u happy end i onu and she lived happily ever after. Ipak, finale predstave nije mi uspjelo umanjiti dojam koji sam imala tijekom trajanja ovog autorskog projekta; ipak je prevagnula ona dokumentaristička crta koju je teško vidjeti u kvalitetnoj izvedbi na kazališnim daskama. Ma-Ma je u tome, srećom, uspjela.
Kristina Tešija
foto: fb GKM-a Split
gledam.org 