Obitelj vam je, zapravo, sve. Ako želite vidjeti kako međuljudski odnosi funkcioniraju, kako se osobine pojedinca reflektiraju na ljude oko njega, ako želite učiti o suživotu, empatiji, ali i o različitim nijansama tiranije, sve možete naći u obitelji. Nerijetko nam je smiješna količina energije koju ulažemo u prijateljstva iz vrtićkih i osnovnoškolskih dana kada, realno, s tim nas je ljudima povezala tek puka slučajnost suživota u kvartu. Obitelj, s druge strane, ne možemo tako, uz smijeh, omalovažiti iako nas, kada je svedemo na osnovne elemente, slučajnost veže i uz nekoliko pojedinaca s kojima dijelimo život u okvirima istog doma (ne biraš u kakvoj ćeš se obitelji roditi!) da bismo, gotovo redovito, odrasli u potpuno različite osobe. Osjećaj odanosti, ljubavi i privrženosti toliko je snažan da ćemo emocionalno zlostavljanje, tiraniju i zanemarenost s kojima se susrećemo u krugu najbližih zanemariti ili je pripisati njihovim karakternim osobinama.
Ostat ćemo tako vjerni ocu zlostavljaču kada pruža svoje ruke prema nama u nekoj bolničkoj sobi, posjećivat ćemo majku koja nam je cijeli život češće crpila energiju nego što ju je darivala, s braćom i sestrama ćemo održavati nekakav privid odnosa iako nas s tim ljudima ne veže ništa više od krvnog srodstva i dvadesetak godina provedenih pod istim krovom.
Obitelj se i u filmskom, književnom i kazališnom stvaralaštvu otvara kao plodno tlo ispipavanja elementarnih ljudskih odnosa, granica do kojih je osoba spremna ići u borbi za ili protiv tog temeljnog kolektiva koji je oblikovao nas identitet. Rijetko nas tko liječi i uništava kao obitelj, u njoj ćemo pronaći elemenata tragedije, jednako kao i komedije, ona nam dopušta da ispred kamere, na list papira ili na pozornicu postavimo okvire komornog komada ili prave ludnice u kojoj se od kakofonije različitih glasova zdrav razum rijetko može čuti.
Jean-Baptiste Poquelin Molière i njegov Umišljeni bolesnik postavljen je na kazališne daske splitskog HNK i premijerno izveden u subotu 13. travnja. Komediju koja je napokon pošteno nasmijala splitsku publiku režirao je Dario Harjaček koji je s dramaturginjom Vedranom Klepicom i adaptirao tekst u prijevodu Mladena Škiljana. Uzevši obitelj kao polaznu točku adresiranja nekih vječnih ljudskih osobina i odnosa, Harjaček je Bolesnika ipak smjestio u udaljeniji vremenski okvir viktorijanskog razdoblja prijelaza stoljeća, ističući kako su i u današnje vrijeme prisutne neke teme za koje bismo pomislili da smo ih kao društvo prerasli; u prvom redu patrijarhat začinjen tiranijom.
Posezanje za obitelji kao osnovnom jedinicom društva koja to isto društvo referira i reproducira na sceni, temelj je na kojem ova predstava čvrsto stoji, iako se to referiranje prečesto gubi u smijehu publike. Riječ je o komediji, da, i zaista će vas ova predstava nasmijati ma koliko specifičan i istančan smisao za humor imali. Humoristični elementi toliko su česti i raznoliki da se nađe tu ponešto za svakoga, ali ostajem dojma da na gledatelja djeluju više kao razbibriga nego kao okidač za uključenost.
Etička perspektiva i uključenost publike doimaju se (samo)razumljivima kada postavljate komad u kojem jedan oholi, zlobni i egocentrični muškarac koristi sva raspoloživa sredstva (uključujući i vlastitu kćer) da si olakša život i domogne se nečega za što drži da mu je prijeko potrebno. Pohlepa iz koje se rađa tiranija od strane figura koje uživaju neku moć (muškarac, otac, suprug u patrijarhalnoj obitelji) fino se i suptilno preslikava na sve sfere društva u kojem smo svakodnevni svjedoci promjene koja nastupi u čovjekovu ponašanju kada shvati da se domogao neke moći. Ipak, kritička snaga kazališta kao sile koje se referira na više od same priče postavljene na pozornici, i koje otkriva i obračunava se sa skrivenim strukturama moći ovdje je ostala nevidljiva pred nadvladavajućim humorom koji je, ipak, na trenutke gubio na svojoj britkosti.
Umišljeni bolesnik tiraniju smješta u okvire već spomenute obitelji koju proširuje epizodnim ulijetanjima različitih liječnika i prosaca mlade Angélique (Zorana Kačić Čatipović). Isprepliće se ovdje nekoliko različitih odnosa i svi oni koegzistiraju, ne samo temporalno, kako to u životu inače i biva, već i prostorno, na sceni. Scenografsko rješenje (Vesna Režić) statična je dvoetažna konstrukcija stana čija je gornja prostorija, glazbena soba, cijelo vrijeme vidljiva dok se u njoj redovito odvijaju scene simultano s onima na glavnoj, donjoj etaži stana. Zidovi stana nedovršeni su na svojim rubnim dijelovima u kojima se sastoje tek od nosivih greda koje suptilno podsjećaju na raspadanje jedne naizgled čvrste cjeline. Kostimi (Ana Marin) stilski i koloristički prate scenografiju i vremensku određenost u koju je predstava smještena, a i glazba (skladatelj Gordan Tudor, snimka Sunčane Hut na violončelu) nenametljivo prati ovu stilsku nit vodilju.
Glavni lik Argana (Marjan Nejašmić Banić) svakako je najkomičniji lik, iako je riječ o pohlepnom i oholom starcu usredotočenom u potpunosti na sebe i na svoje probleme, ma koliko oni stvarni ili izmišljeni bili. Nejašmić Banić izvrsno je utjelovio Argana i u potpunosti se transformirao u lika desetljećima starijeg od sebe koji se, kakva ironija, ponaša kao veliko, inatljivo dijete. Komično u njegovoj izvedbi postiže se u prvom redu pametno napisanim replikama, ali je osnaženo scenskim pokretom, intonacijom, brzim izmjenama u izigravanju bolesnog starčića i bijesa u situacijama kada stvari ne idu onako kako ih je zamislio. Nejašmić Banićeva izvedba koherentna je i snažna tijekom cijele predstave i na trenutke se čini da na svojim leđima nosi i izvedbe nekih od ostalih likova, otvarajući im prostor za komiku i osnažujući dojam koji izvedbe ansambla uspijevaju ostaviti na publiku.
Humor kao takav nešto je manje konherentan i na trenutke bježi redatelju iz ruku; to su, mahom, trenuci korištenja nešto lakših trikova koji redovito izazivaju reakciju publike, ali istovremeno razvodnjavaju britkost replika i komiku koja se krije u njima. Govorim o oslanjanju na fizičko (opetovano zapinjanje o stepenicu, karikiranje u pokretu i gestama Thomasa Diafoirusa kojeg tumači Nikša Arčanin) i koketiranju s lascivnim (Petra Kovačić Pavlina u ulozi sluškinje Toinette pri početku se predstave pita ima li išta bolje od požudnih misli i njezin je lik utjelovljenje takve misli, ali je odnos između nje i Argana neuhvatljiv i nedokučiv; u jednom trenutku imamo čangrizavog starca kojemu se prkosna sluškinja ne boji suprotstaviti da bismo već u sljedećem gledali njegovo pohotno mirisanje njezinih cipela, samozadovoljavanje dok leži ispod stola na kojem ona sjedi i slično…).
Izmijenjen kraj u kojem Angélique dobija glas i snagu da se odupre ocu tiraninu, možda je i najčvršća poveznica s inicijalnom idejom da se “(…) s tiranima može surađivati, može ih se pokušati manipulirati, ili im se može izravno suprotstaviti, te svaka od tih opcija nosi sa sobom cijeli niz posljedica kako za osobu koja ju provodi, tako i za cijeli mikrokozmos oko te osobe.” (Vedrana Klepica) Ipak, ovaj vrhunac apsolutnog ludila koji pri kraju predstave zavlada scenom ne ostavlja dojam koji bi se dao očekivati iz riječi dramaturginje Klepice; predstava se tako čini lišenom za (konkretne) posljedice koje neupitno uslijede nakon svakog pokušaja suradnje ili obračuna s tiranima. Ovako je, čini se, sve ostalo na dobrom smijehu koji je pratio predstavu do samog kraja.
Unatoč manjku suvremenosti u postavljanju teksta (što je, moguće, sasvim subjektivan dojam) jedno se rješenje ipak ističe kao dašak svježine; riječ je o liku Louison (Anja Ostojić) koja cijelo vrijeme radnju prati igrajući se lutkama/pastirima, na taj način djelujući kao epizodni narator koji je gotovo stalno prisutan negdje na sceni. Ostojić je izvrsno utjelovila dječju zaigranost i potrebu za pažnjom, a scenski pokret joj je u scenama u kojima ne progovara najbolji saveznik. Krpene maske koje se pojave na glavama glumaca u par navrata, a koje prizivaju krpene lutkice u Louisoninim rukama, zamračile su predstavu na najbolji mogući način, dovoljno da poželite osjetiti malo više takve energije i pristupa u postavljanju ovog klasika.
Kristina Tešija
foto: hnk-split.hr
gledam.org 