Kazalište kao prozor u svijet, kako često volim o njemu razmišljati, taj prozor, logično, može usmjeriti na različite teme i uprizorenja istih. Može taj metaforički prozor biti okrenut prema van, prikazivati nam svijet koji nam je u svakodnevnom životu dalek i koji ne možemo povezati sa svakodnevicom u kojoj boravimo. Može, jednako tako, a poput nekakve lupe, biti okrenut i prema nama, pokazati nam jasnijima neke vlastite brige, silne slojeve licemjernosti i društvenih mehanizama koji nam kroje živote.
Metaforičko staklo prozora tako može biti već unaprijed mutno, onakvo kakvo stavljamo u kupaonice i na ulazna vrata stana, u strahu od znatiželjnih očiju, može biti obojeno ružičastim ili tamnim nijansama, zaprljano do te mjere da prizori s druge strane djeluju nejasnima i dalekima, može biti kristalno čisto i dokumentaristički nam pokazati što je s onu stranu stakla. Može čak biti i okrhnuto, ispresijecano pukotinama, ali i u potpunosti razbijeno, ne ostavljajući nikakvu barijeru između publike i stvarnosti.
Ipak, izbor između angažiranog i kazališta za razbibrigu ne bi trebao biti izbor između uvijek ljutite kritike i zabave; jedno ne treba nužno isključivati drugo, pogotovo kada govorimo o angažiranom teatru. Takav bi nas teatar morao moći i zabaviti, ali bi nam trebao ponuditi i dodatan ključ čitanja stvarnosti; u njemu bismo pronašli sat – dva razonode, ali i materijala za razmišljanje o vlastitom ponašanju i pogledu na svijet. Ne bismo s takvih predstava trebali izlaziti iscijeđeni i sumorni, opterećeniji nego što smo bili pri ulasku u gledalište. Ipak, strah od “opterećivanja” publike i dalje postoji, a razlozi tomu mogu se tražiti kako u komercijalno-konzumerističkim domenama, tako i u pokušaju da se ionako slabašna kazališna publika zauvijek ne udalji od kazališta.
Što se dogodi kada dramski pisci, redatelji i kazališta posegnu za komadom koji će biti lagan, koji će publiku zabaviti i koji će se tek ovlaš, više reda radi, dotaknuti društveno-političke zbilje vremena koje opisuje? Izlazi li publika s tih predstava zabavljena? Čini se da da. Izlazi li publika s takvih predstava potaknuta na razmišljanje? Čini mi se baš i ne.
Rene Medvešek režirao je predstavu Svaki tvoj rođendan, dramu Mire Gavrana napisanu za HNK Zagreb, a koja je okupila velik glumački ansambl od ukupno dvadest i četvero glumaca, redom; Luka Dragić, Goran Grgić, Daria Lorenci Flatz, Olga Pakalović, Ivan Jončić, Vlasta Ramljak, Silvio Vovk, Luca Anić, Jadranka Đokić, Krešimir Mikić, Mislav Čavajda, Ivana Boban, Ana Begić, Iva Mihalić, Vanja Matujec, Alen Šalinović, Ivan Glowatzky, Tesa Litvan, Iva Kraljević, Ivan Colarić, Iva Jerković, Slavko Juraga, Tin Rožman, Anica Kontić.
Kada se osvrnem na predstave pogledane u posljednjih par godina, Gavranova drama najbliža je zabavnom kazalištu, ako ću upotrijebiti takvu sintagmu. Kazalištu za razonodu. Kazalištu koje vas neće opteretiti, koje vas neće provocirati, neće vam, zapravo, ponuditi ništa više od niza prizora koji se izmjenjuju pred vašim očima, a koji će vas vizualno i narativno držati zainteresiranima određen period vremena, ovisno o trajanju predstave.
Svaki tvoj rođendan upravo je to; nizanje prizora, u ovom slučaju riječ je o scenama koje su udaljene jedno desetljeće, njih ukupno šest, a koje uprizoruju rođendane glavnog lika Marijana (Luka Dragić), od desetog do sedamdesetog.
Količina likova koja se nalazi na sceni pozamašna je (ističu se tek dvije kraće scene s manjim brojem likova), a u kombinaciji s glazbom (korištena skladba Marija Kinela „Porodica Cha Cha Cha“ u obradi Matije Antolića), scenografijom (Tanja Lacko) i kostimima (Doris Kristić) svakako čini cjelinu koja je oku i uhu ugodna, makar za vrijeme prvih nekoliko prikazanih rođendanskih zabava, dok repetitivnost ne ispliva na površinu.
Ta repetitivnost, doduše, funkcionira kao pokušaj spašavanja priče nadodajući joj naknadni smisao. Ništa od tog smisla i poruke ne da se, nažalost, iščitati iz karakterizacije likova, njihovih postupaka i raspisanih dijaloga. Sve skupa nalikuje nizu skečeva koji su povezani atmosferom rođendanskog slavlja, likovima i, a ovo me možda najviše od svega smeta, na silu uguranim dramatičnim preokretima koji se, vidi vraga, zbiju baš uvijek za vrijeme proslave rođendana nesretnog Marijana.
Život se zaista ponekad zna poigrati slučajnostima, ali nizanje životnih zaokreta koje je tempirano na svakih deset godina, smiješno je i nalikuje lijenim zapletima iz TV sapunica. Marijan razbije televizor na proslavi desetog rođendana, otac ga tjera u kaznu dok ostatak obitelji i prijatelja nastavlja slavlje bez slavljenika; prva je to u nizu nezgoda koje su odredile daljnji tijek Marijanovog života. Kasnije će se na tim rođendanima nizati pretjerani zapleti; otkrivanje preljuba, smrt djeda, smrt oca, slučajan ponovni susret s davno zaboravljenom, pravom ljubavi iz djetinjstva…
I ne samo da su tako nerealno i nategnuto ispripovijedani svi ti životni preokreti, oni su gledatelju dodatno pojašnjeni kratkim prekidima u radnji, zamrzavanjem likova u pokretu, dok se jedino Marijan sporo kreće. Ako vam je možda promaknulo, redatelj se pobrinuo da shvatite da je upravo ovo pred vašim očima ključan trenutak u Marijanovom životu. A da ne bude baš nikakve zabune, tu je i glazba da dodatno pojača dramatiku.
Nižu se u tom Marijanovom i životu ljudi oko njega trudnoće, brakovi, rastave, preljubi, svađe, otkazi, zapošljavanja… A sve prikazano tako plitko, probavljivo u toj mjeri da će vas prije podsjetiti na presladak zalogaj zbog kojeg trčite na zahod, umjesto na ukusan komad od kojeg ćete zadovoljno predahnuti nakon objeda.
Plesne sekvence između scena/rođendana, a koje su uvijek praćene temom koja je izvedena u duhu dekade u koju uvodi, najbolji su i vizualno najugodniji dio predstave. U kombinaciji s kostimima koji koloristički prate svaku dekadu (žuta, zelena, crvena…. jedino je Marijan cijelo vrijeme odjeven u crnu odjeću), ove sekvence odaju zaigranost i lakoću koja bi bila efektnija da nije praćena lakoćom u replikama, brzanjem u nizanju velikih događaja i upornom ponavljanju kojim se gledatelja uči da se, valjda, povijest pa i ona obiteljska, vječno ponavlja.
Marijanov otac Vinko (odlično ga igra Goran Grgić) mrzovoljan je i strog pater familias, kod njega nema zezancije, lako plane i drži se kao da je nepogriješivi spasitelj obitelji. Naravno, takvim ponašanjem obitelj više uništi nego što je spasi, a Marijan je, čini se, najveća žrtva njegovog odgoja i karaktera. Čitav život u pokušaju bijega od očevog utjecaja i trauma koje mu je ovaj zadao, Marijan se na kraju predstave suoči s činjenicom da je njegov sin Damir (Silvio Vovk) postao prava preslika vlastitog djeda. Gledatelju je to, još jednom, dodatno pojašnjeno, nacrtano, ma samo što ga se ne uzme za ruku i povede na scenu da shvati; Damirovi životni izbori nalikuju izborima Vinka u tolikoj mjeri da se zapravo zrcale u njima; i on lovi karijeru, i on drži da je sve napravio za vlastitu obitelj, i on vara suprugu s njezinom prijateljicom (i o tom preljubu dramatično se saznaje za vrijeme, pogađate, slavlja Marijanovog rođendana). Ma, on čak i ponavlja Vinkove replike s početka predstave, ako je slučajno ostao pokoji gledatelj u gledalištu kojemu ova zaokruženost nije postala kristalno jasna.
Potreba da se priča zaokruži, da svako zašto dobije svoje zato, da se eksplicitno ukažu razlozi ponašanja likova (tek ovlaš, nikad uranjajući u motiviranost lika i slojeve karaktera za koje bi ipak trebalo poraditi na dijalogu) u tolikoj mjeri zasićuje predstavu da od nje radi banalizirani prikaz povijesti jedne obitelji.
Oslanjanje na obitelj kao ključnog faktora u izgradnji ličnosti i života pojedinca upitno je i pojednostavljeno gledanje na svijet; ovakva bi se uzročnost i mogla provući da je više pažnje posvećeno karakterima likova umjesto velikim, važnim događanjima koja uhodanu rutu života iznova guraju u nekom drugom pravcu. Faktor koje drušvo, školovanje, hobiji, izlasci, putovanja… imaju na razvitak ličnosti pojedinca stavljeni su sa strane, za njih nema mjesta pa ova predstava, ma koliko velik broj likova bio uključen u nju i ma koliko dugačak period godina obuhvaćala, ostavlja dojam determiniranosti i klaustrofobičnosti.
U izvedbama se uspijeva istaknuti još i Krešimir Mikić u ulozi Marijanovog polubrata Zorana. Ostali likovi, ma koliko se često pojavljivali na sceni, tu su tek kao pijuni preko kojih se priča mora ispričati. Nedostaje motiviranosti za njihove postupke pa oni djeluju mahom nagurani u radnju samo da bi ona mogla teći u smjeru koji je autor odredio.
Da ne bi sve ostalo na zabavi, barem ovako prividno, zaslužno je i ubacivanje elemenata tobožnje kritike vladajućeg političkog sistema, spominjanje ovisnosti i abortusa koji su izvedeni toliko ofrlje i površno da bi bilo pametnije da nisu ni spomenuti.
Likovi u ovoj predstavi odrastaju, logično, kako odmiče vrijeme, ali ih igraju uvijek isti glumci tako da na scenu svako toliko stupa nova generacija djece koju igraju odrasli glumci. Svakom pojavljivanju novog seta djece prethode, naravno, trudnički trbusi; kako bi inače gledatelj povezao pojavljivanje nove djece na sceni? Ne pretjerano dugačke scene svake proslave ne dozvoljavaju priči da se rasplete pa je jasno ovakvo bježanje u pojednostavljivanje i pojašnjavanje gledatelju; u suprotnom bi se, vjerujem, on mogao pogubiti u svoj toj sili likova; tko je tu dijete, tko je odrastao, tko je čiji suprug, otac, brat?
Gavranova karakterizacija ženskih likova me zaintrigirala u predstavi Paralelni svjetovi, a ni ovdje nisam ostala imuna na tu temu. I ovdje su, nažalost, ženski likovi portretirani površno i stereotipno. One su mahom ovisne o muškarcima (kako ekonomski, tako i emotivno), portretirane su kao živčane i ljubomorne žene koje muškarcima više zamjeraju nego što uspijevaju pokazati vlastitog karaktera. Njihova je uloga ovdje jasna i nepostojeća bez muškarca; one su supruge, majke, bake, trudnice, ljubavnice. Čini se da nijedan ženski lik u ovoj predstavi nije progovorio, bez obzira koliko replika bilo napisano baš za nju.
Zaključno; iako joj nikako nije namjera isprovocirati, ova je predstava, barem u mom slučaju, to uspjela. U nekom sasvim drugom smjeru, ipak – tjera me da se pitam treba li nam ovakvo kazalište, kazalište koje, moram to napisati, podcjenjuje svoju publiku?
Kristina Tešija
foto: Mara Bratoš (preuzeto s hnk-split.hr)
gledam.org 