Proba orkestra (Prova d’orchestra), Fellinijev film iz 1978., četrdeset godina kasnije doživio je svoju kazališnu adaptaciju u Zagrebačkom kazalištu mladih. Izmješten iz Italije, osuvremenjen i adaptiran za hrvatsku društveno-političku stvarnost i domaću publiku, ovaj je film na kazališne daske postavljen u režiji Edvina Liverića, koji potpisuje i scenografiju, dok je dramaturgiju odradila Nina Mitrović. Fellinijev izvornik s elementima fantastičnog realizma u kolektivu glazbenika koji čine orkestar ponudio je sarkastičan pogled na talijansko društvo podcrtavajući sve njegove mane i neuroze i, možda najvažnije, suočio ga s vlastitom odgovornosti za situaciju u kojoj se našlo.
Glazba koju potpisuje Nino Rota, nadopunjena je glazbom Merime Ključo, a veliki glumački ansambl (redom su to Milvoj Beader, Barbara Prpić, Danijel Ljuboja, Maro Martinović, Frano Mašković, Mateo Videk, Pjer Meničanin, Nađa Perišić Radović, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Marica Vidušić, Ugo Korani, Dean Krivačić, Slavko Sobin, Petra Svrtan, Mladen Vasary) pojačan je glazbenicima (Janko Franković, Pavle Golubić, Lana Juranić i Marin Živković) i u prostoru jedne napuštene, srednjovjekovne crkve nalazi se za vrijeme probe orkestra koja je upotpunjena prisustvom televizijske ekipe (novinarka Prpić i snimatelj Mašković) koja želi snimiti prilog o orkestru i probi.
Već pri dolasku glazbenika na scenu, u prvi plan izbija njihov individualni narcizam i egocentrizam; oslikava se u brojnim, upornim pokušajima da gurnu sebe i vlastiti instrument pred kameru. Svojih pet minuta slave koriste za osobne priče, za uzdizanje važnosti instrumenta koji sviraju, ali i, nerijetko, za iskazivanje sitnih nezadovoljstava, zamjeranja i usputnih dosjetki u svrhu omalovažavanja ostalih članova orkestra.
U silnom upiranju prsta u drugog, na površinu uspiju isplivati, nekad više, a nekad manje uspješno, mane pojedinaca koji progovaraju prije nego onih o kojima su progovorili. Ipak, problemi koje kazališna adaptacija Probe orkestra na ovaj način detektira i izvlači na vidjelo toliko su brojni da u predstavi ne pretjerano dugog trajanja ostavljaju dojam nabrajanja, umjesto pravog adresiranja; našlo se tu mjesta i za mobing, ksenofobiju, radnička prava, pedofiliju, medijski senzacionalizam, promiskuitet, emigraciju, nepotizam, TV pretplatu, mito, korupciju, drogu… Ali, koliko se zaista o ovim suvremenim problemima progovorilo?
Likovima uglavnom ipak nedostaje konkretnijeg uporišta u karakterizaciji od onog koji je pružen u pukoj verbalizaciji i sitnim prepirkama, karakteri ne uspijevaju biti dovoljno razrađeni, nalaze se u nekom limbu između karikature i lika od krvi i mesa, iako Mitrović naglašava da su likovi raspisani i prilagođeni karakterima glumaca koji ih igraju. Karakterizaciji ne pomaže ni kostimografija (Decker i Kutić) koja od pojedinih likova (ističe se tu lik klarinetistice koju igra Svrtan, a koja je odjevena, onako stereotipno balkanski, u kratke hlačice, svileni topić, krznenu jaknu i poderane hulahopke) još više podcrtava bijeg u stereotip i koketiranje s karikaturom. Usprkos, konkretno u primjeru klarinetistice, pokušajima da se kostimografija iskoristi u karakterizaciji lika (buntovno kidanje hulahopki), čini se da stvari na tom planu ipak ne idu u smjeru izgradnje lika.
Priča u Probi orkestra narativno prati upravo ono što je sadržano u samom naslovu; jednu probu orkestra. Zadržavajući se na ovako uskom vremenskom okviru, bez promjene scene, predstava odiše dokumentarnošću, čemu pridonosi i sviranje orkestra (osjeti se, ipak, da nije riječ o profesionalnim glazbenicima već o više ili manje uvježbanim glumcima – stvar donekle spašavaju glazbenici koji su ubačeni u ansambl). Prisustvo televizijskog dua i intervjui koje snimaju također su na tragu dokumentarnosti, iako takav dojam redovito biva poništen gomilanjem tema i sukoba na sceni. Zabavna je doza ironije i sarkazma sadržana u kamkorderu koji snimatelj koristi umjesto profesionalne kamere. Šteta što je ovo rješenje u tom pogledu usamljeno, bilo bi zanimljivo vidjeti još pokoju igru rekvizitima, a koja ne ide u smjeru prizemnog humora (kondom na trubi).
Proba orkestra ubrzo krene u kaotičnom smjeru, kada se glazbenici pobune protiv dirigenta (izvrsno ga i energično igra Vasary). Ipak, ova pobuna djeluje naprasno i neusklađeno s dokumentarističkom notom na koju se predstava oslanja u prvom dijelu. Kolektiv pobunjenih glazbenika cijelo vas je vrijeme uporno uvjeravao u egocentrizam i opsjednutost vlastitim problemima da bi odjednom naglo stvorio nekakvu vrstu kolektiva udruženog protiv zajedničkog neprijatelja. Ipak, ovakav se razvoj događanja može iščitati u kodu masovne histerije u kojoj dojmu kolektiva doprinose razulareni pojedinci vođeni vlastitim interesom. Ono što, svejedno, oduzima dojmu ujedinjene, kaotične borbe protiv dirigenta, opet je sadržano u množenju sukoba i simultanih događanja na sceni. Istovremeno se tu može čuti grupa glazbenika koja u pozadini scene (efektno je to riješeno prikazom njihovih sjena) izvikuje parole “tik tak, tik tak, dirigenta guta mrak”, dok dirigent razgovara s novinarkom, ima tu i seksa pod klavirom, šmrkanja droge, pokušaja progovaranja, svađanja… Sve dok kaos u jednom trenutku ne prekine velika, crna, napuhana lopta koja prijeđe preko glazbenika, instrumenata i sjedalica u crkvi, rušeći sve pred sobom. Ovaj fantastični element preuzet je, također, iz Fellinijeva originala (tamo je, ipak, riječ o čeličnoj kugli) i najdojmljiviji je dio predstave, ono što je na trenutak zaustavlja i pruža vam pravi vizualni užitak nakon što vas umori silno gomilanje problematičnih simptoma hrvatskog (ali, i svakog suvremenog) društva.
Šteta što ova lopta nije prešla i preko gledališta Hrvatskog narodnog kazališta Split, upozoravajući ih na pravu katastrofu koja je uvijek tek jedan trenutak udaljena od naše svakodnevice i života. Nakon apsolutnog kaosa – smiraj. Ispostavi se da je jedina žrtva crne lopte harfistica (Vidušić), samozatajna glazbenica koja tijekom cijele predstave nije uspjela doći do riječi. Orkestar je iznosi i nastavlja s probom, kao da se ništa nije ni dogodilo. Dirigent je i dalje nezadovoljan, ljutito vrišti na njemačkom jeziku, diktatorski ugnjetavajući čitav kolektiv. Glazbenici pokušavaju svirati, kao da su zaboravili na pobunu i probleme. Svijet se nastavlja vrtjeti kao da se ništa nije dogodilo, kako to inače i biva.
Upravo je ovaj rušilački, katastrofalni obrat u predstavi najsnažniji nositelj kritike pojedinca i društva, i dokaz da boljke suvremenog čovjeka i kolektiva ne treba na sceni uvijek verbalizirati i nabrajati (životne priče pojedinaca koji progovaraju tako na trenutke odaju dojam prepričavanja, a najvidljivije je to u odnosu klarinetistice i njezinog oca); dovoljno se poigrati fantastičnim elementima (a ako nam kazalište neće dopustiti izlete u takve sfere i susret realnog i nadrealnog, ne znam što će) da bi se poruka glasno i jasno poslala u gledalište.
U izvedbama se, osim spomenutih Svrtan i Vasaryja, ističu i Pjer Meničanin kao stari Kopist, jedini lik koji nije vođen interesom ili egom, već čistom ljubavlju prema glazbi. Frano Mašković standardno je dobar u ulozi zavodnika, a ravnopravnu mu partnericu u ovoj erotskoj igri zauzima Anđela Ramljak. Mateo Videk u ulozi mladog pijanista zaslužan je za najzabavniju ulogu predstave koja koketira sa stereotipnim prikazom homoseksualnog muškarca, a koja je, srećom, uspjela izmaći potpunoj karikaturi, zahvaljujući upravo Videkovoj izvedbi. Maro Martinović kao tihi, zlostavljani violist, opreka je vedrom liku pijanista; toliko izmučen zlostavljanjem, u jednom trenutku vadi pištolj i puca po kolegama.
gledam.org 