Predstava Brodolomke, autorski projekt prema ideji i predlošku Ane Maras Harmander nastao u koprodukciji Kazališta Moruzgva i Ludens Teatra, uvrštena je u program ovogodišnjih Marulićevih dana. Režiju potpisuje Krešimir Dolenčić, a za dramaturgiju je zaslužna Ana Tonković Dolenčić
Predstava koja se može opisati kao kombinacija cabareta, plesa, stand up nastupa i klasične kazališne forme, svakako se pristupom temi koju obrađuje istaknula u programu Festivala hrvatske drame. U malo manje od dva sata trajanja predstave smijeh iz publike gotovo pa i nije jenjavao pa je ovo bila prava prilika, kako sugeriraju i brojni internetski članci, da se publika malo opusti i zabavi.
U Brodolomkama su u prvom planu četiri žene (Daria Lorenci Flatz u ulozi Hane, Ecija Ojdanić u ulozi Dinke, Sanja Milardović kao Beba i Nataša Kopeč kao Mateja) kojima se životi nakratko isprepletu u trenutku kada se nađu na terapiji plesom. Razlog njihovog boravka na ovoj terapiji koju vodi bivši alkoholičar (Sven Šestak) upravo je alkohol koji je na neki način utjecao na život svake od četiri protagonistice. Brodolomke su predstava koja na pitak, zabavan način pristupa tematici i ženu stavlja u prvi plan, obračunavajući se s tabu temom ženskog alkoholizma.
Ipak, tema ovisnosti o alkoholu koju se nerijetko previdi, na koju se odmahuje rukom, jedina ovisnost koju je dopušteno reklamirati (pivo je prehrambeni proizvod!) u ovoj je predstavi iskorištena kao okidač za komično, više nego za pravo adresiranje sociološkog fenomena pod kojim sve više i više ljudi gubi konce vlastitih života.
U predstavu nas uvodi izvrsna Darija Lorenci Flatz energičnim monologom prepunim humora i zapažanja o stavu prema alkoholu u društvu, posebno se zadržavajući na rodnoj Bosni i Hercegovini. I ostale tri gumice tijekom predstave dobiju šansu progovoriti u (više ili manje) monološkoj formi, ali njihove priče ubrzo prijeđu u stereotipe i karikature. Likovi Hane i Mateje najuspješnije su izmaknuli toj zamci, dok su likovi Bebe i, pogotovo, Dinke u potpunosti oslonjeni na karikaturu i stereotip. No, krenimo od početka.
Hana je umjetnica, rodom iz BiH, žena kojoj nedostaje neposrednosti u ljudskim odnosima u novoj sredini u kojoj se našla i koja se osjeća kao da ju je netko “ugurao u ovo tijelo i ovaj jezik”. Ona ne pije, ona popije. Mateja jedina nema problema s alkoholom na način da se opija, pije ili tek popije. Ona je obilježena iskustvom oca alkoholičara i intolerantna je na alkohol i alkoholičare pa je, nakon incidenta u kojem se nađe, prisiljena na dolazak u ovu grupu, da vidi i čuje i “drugu stranu priče” i pokuša smekšati vlastite, tvrde stavove. Beba je tridesetogodišnjakinja koju, kako uvjereno tvrdi, cijeli život prate peh i nesreća. Bebi je cijeli svijet kriv za situacije u kojima se nađe (“Svi sjebu Bebu”), a koje se mahom mogu okarakterizirati lošim odlukama i otkazima koji nastupe kao posljedice. Dinka, majka troje djece, punašna je žena iz Dalmacije koja je dobrodušna, neostvarena žena, a razlog tomu pronalazi u suprugu Vinku. Dok je Vinko vanka, Dinka odgaja djecu, brine o kućanstvu, a navečer, kada ostane sama, prazninu popunjava hranom i alkoholom.
Trenuci komike variraju od zaista pametno raspisanih replika do, i to nažalost češće, jeftinih igrama riječima, stereotipima i općim mjestima koja će publiku lako zabaviti, ali i odvući od problematike o kojoj predstava tvrdi da progovara.
Trenuci pjesme i plesa (koreografkinja Ilona Cvitić, skladatelj i autor glazbenih aranžmana Mario Mirković), iako se predstava na njih narativno oslanja, najslabije su njene točke; to su trenuci kada idejna nit redatelju izmiče iz ruku i predstava se pretvara u show baziran na igranju rimama (primjerice, glumice plešu i pjevaju Beba, ciao na melodiju Bella ciao) i zabavnoj koreografiji.
Oslanjanje na scenski pokret u scenama pijanstva pretjeran je i karikaturalan; tek je u dvije scene zasjao i uspješno prikazao svu tragiku koja se krije iza pijanog pojedinca. To je pijani Hanin razgovor s vatrogascima, koji više nalikuje monologu, dok se suočava s požarom koji je buknuo u stanu dok je bila pijana. Druga scena, a koja otkriva u kakvom je smjeru ova predstava mogla ići, otkriva se u izvrsnoj Šestakovoj izvedbi Matejinog oca koji pijan prekida rođendansku zabavu.
Predstava je postavljena na gotovo praznoj pozornici (scenografkinja Irena Kraljić); prisutno je tu tek nekoliko paravana koje glumac i glumice okreću, mijenjajući scenu, i četiri stolca, dopuštajući da pravi fokus predstave bude upravo na pričama i odnosu ovih žena.
Iako pohvalno, stavljanje fokusa na ženske likove ostalo je na razini stereotipa i tek površnog adresiranja brojnih tema i problema koje je predstava imenovala; našlo se tu mjesta i za kurikularnu reformu, kulinarske emisije, turske sapunice, reality emisije, pro-life pobornike, žene koje “maltretiraju” ostatak svijeta vlastitom djecom i novom životnom ulogom… Osim alkoholizmu, najviše je pažnje posvećeno emotivnom prejedanju koje je rezultiralo Dinkinom borbom s viškom kilograma. Dinkini kilogrami, nažalost, ovdje postaju, uz karakterističan naglasak, njezin zaštitni znak, na njima se množe pošalice i zadirkivanja ostatka ove grupe.
Dinka se do kraja predstave uspije riješiti “čepa” na koji se stalno referira, a koji je priječi da se otvori i progovori o vlastitim problemima. Riješe se tog čepa i ostale žene, ali nikakve katarze tu nema – sve je svedeno na brza i laka rješenja, na happy end kao sigurno utočište publici koju bi, valjda (?), bilo kakvo drugo razrješenje ove priče samo deprimiralo. A ipak smo na jednoj feel-good predstavi.
Ovi likovi tek se naizgled mijenjaju kako predstava odmiče – žene se uspješno riješe alkoholizma (a i ostali životni problemi jednako su lako rješivi – Beba dobije posao, Mateja odjednom može popiti malo piva, Dinka skida kilograme i raspjeva se u glazbenom reality show-u…), ali Željkova promjena odlazi u drugom smjeru. On upada na scenu vidno pijan, otkrivajući da se terapija ukida. Ali, žene i tome pronalaze rješenje dok pucneš prstima. Sve se mora riješiti, sve se mora zaokružiti, svaka je trauma lako uklonjiva djelovanjem na simptome, uzroci kao da su manje bitni…
Iako artikulirani, uzroci stanja u kojima su se ove žene našle, otkrivaju se kao (lako) rješivi problemi, predstava cijelom procesu rehabilitacije i ozdravljenja pristupa iznimno lako pa se nameće pitanje koliko su Brodolomke otvorile prostor dijalogu o jednom zaista ozbiljnom problemu, a koliko doprinijele njegovoj daljnjoj stigmatizaciji pod krinkom humora.
Kristina Tešija
foto: moruzgva.com
gledam.org 