Treća večer drugog izdanja Lutkarskog festivala Mediteraneo, u organizaciji Kazališta lutaka Zadar, ugostila je španjolsko kazalište Zero en Conducta i njihovu toplu, zabavnu i vizualno primamljivu lutkarsku predstavu za odrasle Posljednji Brigittin ples.
Premisa koju se moglo iščitati iz programske knjižnice ovog festivala najavila je predstavu o staroj Brigitti koja sjedi u sjedalici sastavljenoj od vlastitih sjećanja, a fizički uprizorenoj u invalidskim kolicima. Brigitte je stara, ali njezin duh je, kako to i biva, živ i povezan s njenom mladosti i životom plesačice. Brigitte osjeća da je došlo vrijeme odlaska i upravo si evociranjem sjećanja uspije priuštiti taj posljednji ples.
Brigitta je u ovoj predstavi otjelovljena u zaista simpatičnoj i toploj predimenzioniranoj lutki smještenoj u sjedalici čiju prirodu invalidskih kolica otkriva tek činjenica da se kotačima pokreće po pozornici. Ovo kretanje i samu animaciju lutke izvodi glumački par koji čine Julieta Gascón Roque i José Antonio Puchades (Putxa), koji potpisuju režiju, scenografiju i produkciju ove predstave i koji je otvaraju otvaraju i obogaćuju plesnim točkama koje se najsnažnijima pokazuju u zajedničnim izvedbama ovog uvježbanog i izvrsnog dvojca.
Predstava zapravo cijelim svojim trajanjem balansira između lutkarske predstave i plesno-akrobatske izvedbe. Brigittino opraštanje od svijeta plesom koji egzistira u sjećanjima i koji se uprizoruje solističkim plesnim točkama praćenima obojeno je melankolijom i evociranjem “nekih bezbrižnijih vremena” koja se otkrivaju u koreografiji, kostimografiji (Agnès Luces de Neon, Claudia Fascio), mimici izvođača i glazbenoj podlozi (Red Vox Studio u kolaboraciji s Mans O i Nil Fruitos).
Ipak, solističke izvedbe Gascón Roque i Puchadesa, koliko god tehnički i stilski bile ispolirane i vizualno dojmljive, na trenutke se otvaraju kao mjesta usporavanja radnje, gubljenja niti u narativu i trenuci u kojima će se gledatelj zasititi i zaželjeti Brigitte koje je u ovoj predstavi na trenutke nedostajalo, a pogotovo se to osjetilo u ovim solističkim plesnim točkama koje su svjetla reflektora privukle na glumce/plesače, dok je Brigitta ostavljena (ovaj se glagol zaista čini primjerenim za taj prizor) na samom rubu pozornice, glave pognute na prsa.
Animacije lutaka i plesne koreografije u ovoj se predstavi preklapaju i elementi koreografiranog plesa ogledaju se i u pokretima lutaka, ali je ovaj adut predstave na trenutke izgubljen u oštrim rezovima koji su se pojavljivali između duljih animacija Brigitte u sjedalici/kolicima i solističkih plesno glumačkih točaka koji evociraju njezina sjećanja i aludiraju na naslovni, posljednji ples. Oni ne pokreću samo Brigitte u strogo fizičkom smislu, animirajući lutku, ovi su izvođači ovdje i pokretači onoga što je Brigitti jedino preostalo dok se oprašta od svijeta – u njima oživljavaju njezine uspomene i . Gascón Roque i Puchades sinkroniziranost su pokazali i u zajedničkoj animaciji lutke kojoj su ‘posudili’ svatko po jednu ruku i čiju su glavu pokretali štapom, a iz Brigittinih pokreta (neka vas ne zavara njena zatočenost u sjedalici) očitava se istovremeno i toplina i humor koji se probio do publike usprkos nedostatku dijaloga u predstavi. Ipak, najvještijim u animaciji ovaj se dvojac pokazao u sceni animiranja lutke mlade Brigitte čiji se lik otjelovio u dlanovima ovih glumaca, a njihov scenski pokret i sinkroniziranost su kretnje lutke učinili bajkovitim, fluidnim i vizualno efektnim. U ovoj je sekvenci Brigitte apsolutno oživjela, nesputana kolicima, godinama i vlastitim tijelom, a priča je značenjski obogaćena plesom koji se ostvario na dva plana – doslovnim plesom i suigrom tijela ovih glumaca, tako i metaforičkim prizorom jednog života, mladosti i sjećanja.
Zaključno, scenski pokret i trenuci uspješnog humora svakako su najjači aduti koji su se na trenutke izgubili u predugačkim solo plesnim točkama i koketiranju s efektnim trikovima za “kupovanje” publike poput bacanja bombončića u publiku (predstava je, prisjetimo se, najavljane kao predstava za odraslu publiku pa ovaj postupak na trenutke gledatelja može zbuniti, ali i vratiti u vrijeme djetinjstva i susrete sa starijim susjedama i vlastitim bakama koje su uvijek u džepovima skrivale pokoju slatku deliciju). Ipak, predstava Posljednji Brigittin ples posjetiteljima Mediteranea pružila je glazbeno i vizualno očaravajuće trenutke reminiscencije i jedan slatko-gorki pogled na život.
gledam.org 