Francuski dramatičar Roger Vitrac prije devedeset i jednu je godinu napisao dramu Victor ili djeca na vlasti, “satiru građanskih vrednota, vrstan spoj nadrealističke poetike i tragike, s radnjom za dječjega rođendana u građanskoj obitelji” (enciklopedija.hr) koju je prvi puta na kazališne daske postavio Antonin Artaud 1928. godine, kada je i napisana. Predstava je tada igrala u kazalištu Alfred Jarry koje su osnovali Artaud, Vitrac i Robert Aron s namjerom da u njemu povremeno prikazuju avangardne predstave. Predstava je te davne ’28. godine prouzrokavala tek sitnu, kratkoročnu buru, da bi s kazališnih dasaka nestala na skoro dva desetljeća, kada je ponovno oživljena u Parizu 1946. godine, zahvaljujući trupi mladih glumaca. Uslijedila je slična sudbina kao i nakon prvog postavljanja na scenu; interes koji je izazvala kod publike i struke nije bio dovoljan da predstava ostane zamijećena. Petnaestak godina kasnije, predstava napokon doživljava produkcijski i uspjeh kod kritičara kada je Vitracov prijatelj Anouilh dovodi u Grands Boulevards. Tada Victor ili djeca na vlasti napokon biva smještena u kategoriju klasika 20. stoljeća.
U Hrvatskoj je Victor prvi puta postavljen na kazališne daske 1974. godine u Dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu (redatelj Dino Radojević), zatim 2001. u Gradskom kazalištu mladih u Splitu (redatelj Goran Golovko) pa 2006. godine u ZKM-u (redatelj Haris Pašović) i, naposlijetku, 2018. godine u suradnji Kazališta lutaka Zadar i Kazališta Virovitica, a pod redateljskom palicom Roberta Raponje.
U sklopu 2. Mediteranea prikazana je i ova predstava koja u okvir od jednog dana postavlja priču o devetogodišnjem dječaku, slavljeniku koji proslavu rođendana koristi kao poligon za iskušavanja granica dopuštenog ponašanja, prkosa i bockanja obitelji i obiteljskih prijatelja (Juraj Aras i Anđela Ćurković Petković u ulogama Victorovih roditelja, Josip Mihatov i Sanja Grgina kao obiteljski prijatelji, Dragan Veselić u ulozi generala) koji se okupljaju u stanu njegove obitelji. Victor u ovom vlastitom eksperimentu raskrinkava i skida sve maske koje pripadnici (malo)građanskog sloja marljivo drže kao barijeru između vlastitog karaktera i vanjskog svijeta. Dječak koji to i nije (Victora glumi odrasli Dominik Karakašić) već samim početkom predstave stavlja i publiku i obiteljsku služavku Lili (Irena Bausović Tomljanović) na kušnju. Victor namjerno razbije skupocjenu vazu i prijeti Lili da će je okritivi za tu nestašicu, cijelo je vrijeme metaforički, ali i doslovno pokušavajući bocnuti. Naime, Victor je fasciniran idejom da nekoj djevojčici ili, u ovom slučaju, tj. prilici, odrasloj ženi vlastiti prst gurne u… guzu. Da ne budemo prosti, sačuvaj bože!
Napisan kao tekst koji će riječima i ponašanjem mladog Victora prodrmati građanski, uštogljeni stalež, “razbiti” skupocjenost koju čitavu vječnost skuplja oko sebe (u se, na se, poda se!), a koja se ogleda u materijalnim predmetima, statusnim simbolima i snobovštini, ova drama posjeduje potencijal razdrmavanja društva u kojem se odigrava. Ipak, uvjet da bi se to ostvarilo, a koji nije ispunjen u ovoj predstavi, ipak je smještanje i povezivanje premise drame s prostorno-vremenskim okvirom suvremenosti.
Osim faktografskog podatka o datumu nastanka ove drame, na taj nas period konstantno podsjećaju scenografska (Leo Vukelić) i kostimografska (Carmencita Brojboiu kao kostimografkinja i oblikovateljica lutaka) rješenja. Najavljena kao lutkarska predstava za odrasle, logično je njeno postavljanje u program lutkarskog festivala. Ipak, jedina dodirna točka s lutkarstvom u ovoj je predstavi ostala tek na pukom postojanju lutki/dvojnika čitave rođendanske svite, a koje Victor dobije kao rođendanske poklone.
Vizualno – scenografski, kostimografski i šminkom, predstava evocira vrijeme nastanka drame s dodatkom humora u pojedinim elementima; otkriva se taj humor u predimenzioniranosti pokrivala za glavu, šarenilu i krojevima kostima, hipnotizirajuće gemetrijski obojenom podu, stolcima i stolu koji funkcioniraju kao puzzle i koji se pokazuju kao zanimljiv dodatak ne samo sceni, već i narativu.
Ipak, čini se da je publici na trenutke bilo previše svega; trenuci grebanja po ustaljenim, građanskim obrascima ponašanja djeluju arhaično i isforsirano, humor baziran na fizičkom (spomenuta fascinacija prstom u tjelesnom otvoru, ispuštanje plinova, koitus praćen uzdisajima…) ovdje ostaje manjkav i nedostaje mu osuvremenjivanja i suptilnosti. Kritika obitelji, kritika čovjekova ponašanja, a samim time i ponašanja društva, ne uspijeva se probiti u 2019. godinu, predstavi nedostaje doticaja s društveno-političkom zbiljom koja bi, vjerujem, rezultirala boljim reakcijama publike.
Narativno podijeljena na period slavlja i ono što uslijedi nakon, u kakvom-takvom prostoru intime roditeljskog doma malog Victora, umorila je publiku i predstavi oduzela na konciznosti i izravnosti u kritici. U drugom dijelu predstava još više toni u arhaično kada likovi izmjenjuju izgovorene s otpjevanim replikama. Na ovom se postupku gradi Vitracov apsurd, ali u ovoj produkciji i izvedbama to ostavlja dojam nedovoljne artikuliranosti koji predstavu razvodnjava iako se, paradoksalno, u drugom dijelu predstava penje do svog vrhunca koji kulminira smrću nekoliko likova.
Victor ovdje nije jedini lik koji “muti” bonacu uglađenog, obiteljskog života – u tome mu pomaže i šestogodišnja djevojčica Esther (Monika Lanšćak), iako očito nesvjesna svega što brzopletim dječjim jezikom raskrinkava. U raskrinkavanju pomaže i umetnuti nadrealni lik gospođe Ide Mortemart (Vjera Vidov), misteriozne žene/pojave koja nekontrolirano ispušta plinove i koja Victoru pruža zadovoljstvo nikako primjereno dječakovoj dobi. Ne, Victor ga pruža njoj, ako je suditi po uzdasima kojima Ida glasno puni prostor scene dok je Victorova glava skrivena ispod raskošne joj haljine.
Ipak, upravo se Vidov uspjela izvedbom izdvojiti u glumačkom ansamblu, a njezina je nijema pojava, smještena u prostor nalik izlogu, scenskim pokretom (Andreja Kulešević) mamila pozornost publike za vrijeme trajanja drugog dijela predstave.
Zaključno, iako teoretski provokativna, predstava Victor ili djeca na vlasti pokazala se manjkavom upravo u toj provokativnosti. Gdje je mogla i trebala glasno progovoriti, kao da se oslonila na neka, današnjoj publici svakako iskstveno predaleka vremena. Iako na trenutke zabavna, vizualno primamljiva i obogaćena za neke dobre glumačke izvedbe, ova je predstava ipak više umorila nego osvježila ili razdrmala kazališnu publiku Mediteranea.
Kristina Tešija
foto: klz.hr
gledam.org 