Nostalgija, taj slatki bijeg iz stvarnosti sadašnjice u fikciju prošlosti. Ma koliko god dobro pamćenje imao, čovjek redovito, svjesno ili ne, a proporcionalno protoku vremena, na vlastitu, obiteljsku, a nerijetko i društvenu povijest lijepi epitete prizivajući pritom emocije i stanja koja su češće produkt reminiscencije nego što su bili dio određenog trenutka u prošlosti. Na taj način stvarnost preoblikuje u fikciju koja je uvijek nevinija, simpatičnija, toplija i ružičastija nego što je to uistinu bila. Ova vrsta intimističkog eskapizma nešto je na što čovjek, čini se, nije imun, nešto što dodiruje najmekše dijelove u njemu pa se uspomene otkrivaju kao sigurno utočište kojem čovjek bježi kad sadašnjost postane previše stvarna.
Ne čudi onda činjenica da je upravo osobna prošlost nerijetko ono vrelo iz kojeg nastaju prvi umjetnički radovi, često prožeti subjektivnošću i zarobljeni u raljama nostalgije, toliko da ne uspijevaju učiniti taj skok iz osobnog u društveno – u intimnim sjećanjima iščitati kontekst vremena i naučiti nešto iz prošlosti, transformirati upamćeno u nešto što komunicira sa sadašnjim dok reflektira nad prošlim.
Ako ostane u domeni već spomenutog intimističkog eskapizma, nostalgija u umjetničkom radu postaje lišena transformativne moći koju može nositi sa sobom. Refleksivna nostalgija, ona koja priziva proživljeno, prošlo, može postati oruđe kojim bismo, bez bijega od emocija, ipak mogli sagledati ta prošla, ružičasta vremena i ponuditi ironijski odmak, raskrinkati te već pomalo blijede mrlje koje se naziru ispod magične prašine sjećanja. Takva nostalgija u sebi onda nosi i subverzivni potencijal, u trenutku kada u reminiscenciji nad osobnim, postupku bliskom svakom čovjeku, otvara nova čitanja nekih s vremenom općeprihvaćenih obrazaca ponašanja. Tada mizogine izjave, problematična ponašanja, okovi tradicije i patrijarhata postanu očitiji, prestaju biti tek simpatični suvenir nekog jednostavnijeg, opuštenijeg vremena.
Splitsko Hrvatsko narodno kazalište odavno je prepoznalo moć nostalgije u zadržavanju publike, čemu svjedoče kultne predstave koje su s vremenom postale sinonim vrhunca ove kazališne kuće. Tijardovićeve operete Spli’ski akvarel i Mala Floramye s godinama nisu izgubile na popularnosti ni, čini se, aktualnosti, i svakako su pružile dobar uvid u ono što splitska publika već generacijama gotovo pa unisono obožava. U tom smislu, kao suvremeni pandan ovim nostalgičnim posvetama nekom prošlom Splitu, ističu se mjuzikl Bambina iz 2020. godine, i najnovija hit-predstava nastala po, također, hit književnom predlošku, romanu u pričama autorice Tisje Kljaković Braić, U malu je uša đava.
Tisja Kljaković Braić, slikarica po pozivu i obrazovanju, upravo je kroz likovno pronašla put do brojne publike. Zahvaljujući društvenim mrežama, njezine su se jednostavne karikature neimenovanog bračnog para proširile među publikom u kojoj, čini se, nema onih koji se ne pronalaze u ilustriranim situacijama praćenima jednostavnim rečenicama i dosjetkama. Toliko su nam bliski Oni, sigurno smo ih ponekad sreli ispred zgrade, u dizalu, parku, u gužvi na gradskoj plaži ili, pak, jednako moguće, upravo u odrazu u zrcalu, pa smijeh upućen Njima implicira i dozu autoironije i, posljedično, smijanje samima sebi. Iako se otkrivaju manje mediteranskima nego što bismo to možda htjeli priznati, ovakav pristup ilustriranju mikro-elemenata i situacija suvremenog Mediterana pokazao se uspješnim upravo zahvaljujući jednostavnosti i mogućnosti pružanja ironijskog odmaka prema vlastitim i ponašanjima onih kojima smo okruženi. Kljaković Braić izdala je dvije knjige posvećene ovom paru, jednostavnog naziva Oni, a potom je u 2021. godini uslijedilo izdavanje njenog književnog prvijenca, napisanog prije trinaest godina, a koje se ubrzo uspelo na prvo mjesto najčitanijih knjiga u protekloj godini.
Možda zbog činjenice da je ovog puta riječ o literarnom, a ne likovnom izražavanju, ili možda zbog žmirenja na moguće manjkavosti teksta pod utjecajem pozitivnih reakcija na autoričin rad od strane javnosti, roman u pričama U malu je uša đava ipak, nažalost, ne nudi ni refleksiju ni ironijski odmak već naprotiv, uspijeva upasti u zamku nostalgije toliko čvrsto da ga ni redateljska i dramaturška ruka Marija Kovača ne uspijeva spasiti na kazališnim daskama splitskog HNK-a na koje je postavljen.
Stoga se u odluci postavljanja ovog djela na pozornicu kao i u, nastavno, redateljskim postupcima tijekom tog procesa, ipak otkrivaju sve slabe točke splitske institucionalne kazališne scene – one koja se uporno oslanja na provjerene metode i pristup, kojoj je cilj publiku privući koristeći upravo ono na što je svatko slab – nostalgiju. Takav pristup publiku ne razvija, ne educira i, naposlijetku, ne poštuje, nudeći joj uporno trikove kojima tek rijetki odolijevaju. A u vremenu obilježenom glađu za kolektivnim, razdraganost i smijeh u prepunom kazališnom gledalištu otkrivaju se kao dobar način izbjegavanja stvarnosti, makar na dva sata.
Predstava U malu je uša đava u sebi sadrži sve elemente potrebne za evociranje nostalgije za nekim prošlim, boljim vremenima. Smještena u Split osamdesetih, u razdoblje autoričine dječje svakodnevice koju provodi u društvu bake i djeda, scenografijom koju potpisuje Davor Prah oslonjena je na sigurna mjesta svima nam poznatih interijera i namještaja. Priča je priča praćena razigranom i na trenutke karikiranom kostimografijom Ane Marin, upotpunjena popularnom glazbom koja uključuje hitove Tome Bebića i bendova Magazin i Riva i, finalno, dodatno zaglušena količinom likova i scena preuzetih iz izvornika. Ipak, u nizanju prizora iz Tisjinog djetinjstva gubi se transformativni dramaturški potencijal upravo zbog manjka odlučnosti u redateljskim i dramaturškim postupcima. Kao rezultat, splitska je publika dobila predstavu – kolaž, sastavljenu od epizoda uokvirenih u razdoblje autoričinog djetinjstva, uz neinovativno referiranje na društveno-politički život vremena koje opisuje koristeći dokumentarističke novinarske isječke koji tek naznačuju neka bitna događanja koja jednom djetetu ipak ne znače toliko – spominju se tako Titova smrt, černobilska katastrofa, a osjeća se i prijetnja nadolazećeg ratnog sukoba.
Andrea Mladinić liku djevojčice Tisje ne uspijeva udahnuti onu naslovnu djetinju radoznalost i zaigranost, iako je transformacija od djevojčice u mladu djevojku uočljiva u izvedbi. Nenad Srdelić u ulozi pretjerano brižnog djeda tek na trenutke uspješno izmiče sigurnom bijegu u karikaturu kojom je prečesto obojena većina likova koje je utjelovio na daskama ovog kazališta, dok se izvedba Snježane Sinovčić Šiškov u ulozi bake otkriva najuspješnijom i najživotnijom, utjelovivši lukavost, brižnost i pragmatičnost u onu svima nam poznatu figuru koja u tajnosti i ispod glasa drži najmanje „tri ugla kuće“ u rukama.
Marjan Nejašmić Banić i Zorana Kačić Čatipović u ulogama Tisjinih roditelja ne ističu se, nažalost, pretjerano u glumačkom ansamblu koji je gotovo u potpunosti sveden na karikaturu i na skice likova koji, najviše zbog količine prizora preuzetih iz izvornika, ne uspijevaju zaživjeti tijekom dva sata trajanja predstave već karakter grade uglavnom na fizičkom humoru i dosjetkama za koje imamo osjećaj da smo ih već previše puta imali priliku čuti. I upravo u bijegu u fizički humor i dosjetke ova predstava najviše gubi na autentičnosti, onome što joj je trebalo biti glavni adut. Najvidljivije je to u bolničkoj sceni, u kojoj su likovi tri pacijentice iskarikirani u tolikoj mjeri da ovakav redateljski postupak ne samo da vrijeđa publiku, već i glumice koje se vješaju po stalcima za infuziju, poprimajući tako uloge dvorskih luda kojima je jedina uloga, očito, ponuditi još jedan podražaj koji će zaokupiti pažnju gledatelja i odvrnuti mu pogled od manjkavosti u glavnoj liniji radnje. Ništa slabije u tom smislu nisu ni scene tračanja koje se odvija na mediteranskom balkonu, vidikovcu s kojeg je najlakše zaviriti u tuđa posla, a koje se otkriva kao plodno tlo za mizoginiju koja dolazi iz ženskih usta pa takvim postupkom postaje urnebesno smiješna i ne ostavlja mjesto kritičkom odmaku i uočavanju nekih negativnih obrazaca kojih se kao društvo još uvijek, nažalost, držimo, transformirajući ih u simpatičnu pučku tradiciju.
Čini se da je sklonost stilizaciji vlastitih iskustava nešto što rijetko zamjećujemo kod sebe i drugih; ornamenti kojima kitimo ono doživljeno i proživljeno postaju gotovo pa instinkt, nešto što se podrazumijeva, postaju ono ljudsko u hladnoj faktografiji, pružena ruka u svijetu individualnih priča. Kolektivna nostalgija u tom je smislu pogotovo opasna boljka, kada, ukorijenjena u individualnom, a dijeljenom iskustvu, dobije potencijal transformacije zabavnih crtica i zajedničkih tema u utopijska sjećanja na kojima crne mrlje sa svakom novom generacijom postaju sve manje vidljive. Upravo na ovakvim postavkama realizirano je dramsko uprizorenje ovog romana u pričama; s jasnom mišlju vodiljom da je publika sastavljena od niza individualaca koji ne mogu biti imuni na emocije i koji će, zahvaljujući izazvanim emocijama, blaže pristupati individualnoj priči s kojom, ipak, imaju toliko zajedničkog. Mario Kovač pogotovo potvrđuje ovaj eskapizam u emotivno krajem predstave; snažnim rezom koji označava slutnju nadolazećeg rata kroz izravno obraćanje mlade djevojke Tisje publici. Ovakav se postupak tada otkriva kao posljednja šansa da se zasluži pljesak od onih koje su već previše puta doživljeni humor i gegovi u kombinaciji brojnim nostalgičnim epizodama pomalo i umorili.
Predstavi U malu je uša đava nedostaje jasniji redateljski i dramaturški glas koji bi hrabrije iskoračio iz okvira korica debitantske knjige koja se ipak nije uspjela othrvati zamkama nostalgije. Kovač nije iskoristio ništa od kazališta što bi priču transformiralo i nadogradilo, ona je ostala tek stilizirano individualno iskustvo poznato i blisko svima koji su djetinjstvo proveli u Splitu osamdesetih. Takav pristup garantira rasprodane ulaznice, ali ne i odolijevanje testu vremena koje će pokazati krije li se u Tisjinom pismu neki novi Tijardović, Smoje ili Fellini, kako joj javnost voli tepati.
Esej je napisan za radijsku emisiju Theatralia (21. 2. 2022.) koja se emitira na Trećem programu Hrvatskog radija.
Esej “Intimistički eskapizam nostalgije” počinje na 31:40.
gledam.org 