Kažu da velika očekivanja vode ka još većim razočaranjima i ne sumnjam da je nerijetko tako. Ipak, čovjeku je ponekad teško odoljeti i, htio ne htio, a vođen prethodnim iskustvom, uhvati sebe da ipak očekuje nešto dobro, nešto snažno, nešto kvalitetno. Meni se jednaka stvar, priznajem, dogodila kada sam prije par mjeseci načula da je Tomislav Zajec napisao dramski tekst za novu predstavu kazališta PlayDrama. Očekivanje nije jenjavalo, ja sam bila sve uvjerenija kako je sve to siguran put ka još većem razočaranju pa ipak, evo, ovaj tekst prekrajam cijelo poslijepodne i ne znam kako ga ograničiti na samo neke aspekte predstave i izvedbi, kako ga ne zaglušiti pretjeranim informacijama i interpretacijama.
Možda je najbolje krenuti od činjenica i napisati kako kazalište PlayDrama i u novoj sezoni ostaje vjerno svom programskom usmjerenju ka postavljanju dramskih praizvedbi. U subotu 3. studenog na Sceni 55 splitskog Hrvatskog narodnog kazališta premijerno je izvedena nova predstava nastala u koprodukciji ova dva kazališta. Riječ je o predstavi Mala Moskva za koju je dramski tekst napisao Tomislav Zajec, a režirala ju je Olja Lozica. U opisu predstave stoji: “Zajec je svoju novu dramu pisao posebno za PlayDramu, unaprijed znajući autorsku ekipu buduće predstave, ali i, još važnije, glumačku podjelu, pa je Mala Moskva komad precizno iskrojen za mlade splitske glumce koji će ga iznijeti na scenu.” I, zaista, uvjerena sam da bi svatko kome je ova informacija nepoznanica, a tko donekle poznaje rad glumačkog ansambla ove predstave, zaključio kako uloge u Maloj Moskvi nevjerojatno pristaju baš ovim glumicama i glumcu.
Zajec je kao polazište u stvaranju novog dramskog teksta uzeo Čehovljeve Tri sestre; zadržani su likovi Olge (Petra Kovačić Pavlina), Maše (Monika Vuco Carev), Irine (Đana Kuzmanić) i Andreja (Nikša Arčanin) koji se karakterno oslanjaju na svoje pra-likove, ali su smješteni u neko drugo vrijeme, neki drugi geografski prostor i, najvažnije, neki drugi kontekst.
Čehovljevi likovi uronjeni su u žudnju za odlaskom i ta se žudnja preslikava i na likove u Maloj Moskvi; ipak, ona je ovdje usmjerena u suprotnom pravcu. Tri sestre i brat žude za povratkom, bilo da je riječ o fizičkom povratku u kuću Mala Moskva ili u razdoblje djetinjstva i nekih sretnijih dana. Zajčevi su likovi svakako prisniji; ta se prisnost prelijeva od geografske zbijenosti u kući preko vremenske u kojoj se čitava radnja odvija u rasponu jednog dana pa sve do one emocionalne koja se otvara kao najviši stupanj koju prisnost može dosegnuti – ljubav. Riječ je o likovima koji se zaista vole, koji brinu jedni o drugima i koji u toj brizi nerijetko pokazuju nježnost, ma koliko ta nježnost bila skrivena ispod prepirki, svađa i nadmetanja.
Shvatiti prisnost bratsko-sestrinskog odnosa, čini mi se, može samo netko tko je nečiji brat ili sestra – odnos je to u kojem je druga osoba na neki način produžetak tebe samoga i, ma koliko se trudio odoljeti joj, briga o drugoj osobi uvijek ispliva na površinu. Boli, razočaranja i životni padovi koji se redaju u životu brata ili sestre dodiruju nas na neki bolniji i teži način. Možda zbog fundamentalne istine s kojom se teško pomiriti; neke stvari nisu i nikada neće moći biti u našoj kontroli. Prva od njih svakako su tuđi životi, ma koliko nam se činilo da poznajemo i te živote, i protagoniste istih.
Kao i u njegovoj Ono što nedostaje, i u ovoj drami Zajec priču i likove gradi kroz odnose. Obitelj kao ona prva zajednica i sigurna luka ovdje je izmještena iz perioda djetinjstva i zaštićenosti figurama oca i majke. Ova su djeca odrasla, oni su ljudi bez roditelja, ali su i dalje djeca koja zbunjeno opipavaju svijet oko sebe i pokušavaju shvatiti njegova pravila. Ova se odrasla djeca otkrivaju u međusobnoj komunikaciji koja brzo prijeđe u svađu ili u verbalno nadmetanje i zadirkivanje oponašanjem sugovornika i onim, svima nam poznatim, iritantnim ponavljanjem svega što sugovornik kaže. Likovi jedni druge nerijetko umiruju zagrljajima, maženjem, ljuljuškanjem ili pjevušenjem brojalice/uspavanke na francuskom jeziku koja se ponavalja kao zvučni lajtmotiv tijekom predstave.
Djetinjstvo prizivaju i narančasti baloni koji su koloristički i svojom multipraktičnošću dodatno obogatili ogoljenu scenografiju (Igor Vasiljev) koja se sastoji od jednog starog naslonjača i devet podnih lampi. Baloni kao simbol proslave, djetinjstva i igre ovdje su katalizatori u napetim trenucima; puhanje balona u nekoliko navrata zamijeni dijalog istovremeno mu ne oduzimajući ništa (način na koji likovi pušu u balon sugerira njihovu zaigranost, ljutnju, agresiju ili iziritiranost), dok pucanje balona gaženjem ili probadanjem iglom sugerira kulminaciju emocionalne i narativne napetosti koja se gradila do tog trenutka.
Život je težak. On mnogima izgleda mračan i bezizlazan, pa ipak, treba priznati, on postaje sve svjetliji i lakši i, izgleda, nije daleko vrijeme kada će postati sasvim svijetao. (…) Čovječanstvo je ranije bilo zaokupljeno ratovima, ispunjavalo svoj život pohodima, najezdama, pobjedama, sad svega toga nema, ostala je samo ogromna praznina koju za sad nemamo čime da popunimo; čovječanstvo strasno traži i, naravno, naći će.
Rečenice koje izgovara Čehovljev Veršinjin mogle bi poslužiti kao uvod u Malu Moskvu. Život zaista jest težak i Zajec se ne libi pokazati ga takvim; teme koje ova predstava otvara teške su i bolne, otvorene rane (praznine) koje nagrizaju osobu, a koje nitko drugi ne može u potpunosti izliječiti. Tek briga, razgovor, zagrljaj i zavoji, bili oni metaforički ili doslovni… više od toga nije moguće.
Glumački četvorac već sjedi s desne i lijeve strane pozornice dok se gledatelji smještaju u gledalište; glumci su tako prisutni i kada su njihovi likovi odsutni u radnji, sjede sa strane i čekaju svoj red, ne dopuštajući gledatelju da ih “zaboravi”. Svaki od likova sa sobom je na pozornicu donio prtljagu koja se postepeno otvarala kako je predstava odmicala. Proglasiti nečiju sudbinu tragičnijom, probleme težima ili nerješivijima, zaista bi bilo besmisleno. Ipak, neurotično krhki lik najmlađe sestre Irine možda je najčvršći nositelj tragedije u ovoj predstavi. Izvedba Đane Kuzmanić toliko je energična i bolna u isto vrijeme da je gledatelju nemoguće ostati ravnodušnim. Iako na scenu stupa posljednja, svo sjedenje i čekanje na svoj red ona kompezira u maničnom trčanju, skakanju i brzom pričanju koje vam ne dopušta da trepnete ili udahnete. Zavara vas i nasmije ta izvedba na početku, samo da bi vas sva težina tema koje lik Irine otvara zgnječila i ostavila bez riječi.
Iako najmlađa Irina uživa (kako ovaj glagol neprimjereno zvuči!) najviše pažnje i brige od odrasli(ji)h sestara i brata, ni ostali likovi nisu lišeni problema čije je otkrivanje gotovo po pravilu prvo praćeno elementima komike, da bi sasvim sigurno s vremenom poprimilo obrise prave tragedije. Zadržane su tu poveznice s Čehovljevim pra-likovima pa Andrej i u Maloj Moskvi ima problema s kockom, Maša je nesretno zaljubljena u oženjenog muškarca zbog kojeg ostavlja supruga, Olgu iscrpljuje posao nastavnice (ali se u njenu priču u Maloj Moskvi dodaje element nešto opipljivijeg problema i prepreke u obliku zabranjenog odnosa s maloljetnim učenikom) dok je Irinin lik najispunjeniji tom žudnjom za drugačijim, boljim životom, za ljubavlju i za srećom. Ista se želja može iščitati i kod Čehova, ali, kao i s Olgom, i kod Irinine sudbine nadodana je doza tragedije u opisu višestrukog silovanja koji povlači suptilnu, a dovoljno jasnu poveznicu sa svakodnevicom i aktualnim temama seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja s kojima suvremeni film, kazalište i literatura nerijetko koketiraju. U Maloj Moskvi ova je priča ogoljena do njezinih bazičnih elemenata; ono što započinje romantiziranim opisom muškarca u kojeg se zaljubila, nastavlja se faktografskim prepričavanjem događaja koji su uslijedili nakon jedne večeri ispunjene flertom i alkoholom. Smještena na podu, lica osvijetljenog podnom lampom, Irina podsjeća na ispitanicu u nekakvoj sudnici ili u policijskoj postaji. Osmijeh i toplina zamijenjeni su hladnim izrazom lica, praznim pogledom i psihičkom odsutnošću. Ova je scena svakako emocionalno najteža, u njoj se trenutačno briše svaka mogućnost komike i predstava nakon nje (p)ostaje mračna, klaustrofobična i mnogo teža.
Iako bi se dalo zaključiti da je ostatak glumačkog ansambla ove predstave ostao u sjeni Irininog lika, taj bi zaključak bio sasvim pogrešan. Iako je težina Irinine priče preuzela fokus, ni u kojem slučaju ne mogu govoriti o slabijim izvedbama Arčanina, Vuco Carev i Kovačić Pavline. Nikša Arčanin je i u liku Andreja uspješno pokazao vladanje humorom, oslanjajući se na tom planu najviše na specifičan govor kojim je Andrej okarakteriziran; govor ispresjecan stankama i odsječenim sintagmama ni u jednom trenutku nije bio preglumljen ni iskarikiran. Monika Vuco Carev je u sceni Mašinog teatralnog povratka u Malu Moskvu uspjela najviše nasmijati publiku; njezino zapomaganje i plakanje, pjevušenje i šaptanje, povlačenje po kauču i tuljenje balansiralo je na granici karikiranja, ali je nikada nije prešlo pa je u liku Maše možda i najvidljivija istovremenost komičnog i tragičnog koja se provlači i predstavom, ali i životom općenito. Petra Kovačić Pavlina u ulozi suzdržane i brigom preopterećene Olge funkcionira kao glas razuma u čitavoj priči koji, kako predstava odmiče, polako utišava i sasvim se gubi. Dok ostali likovi na ovaj ili onaj način, više ili manje uspješno, hvataju končiće vlastitih sudbina i situacija u kojima su se zatekli, ona u finalu predstave sasvim gubi vezu sa stvarnošću i postaje odgovorna za požar koji izbija u mjestu.
Sam kraj predstave i požar funkcioniraju kao istovremeni povratak Čehovljevom izvorniku, ali i bijeg od istoga; motiv požara povezuje Malu Moskvu s radnjom Tri sestre, ali bračka čakavica kojom u tom trenutku progovaraju likovi radnju miče u jedan još zatvoreniji i izoliraniji svijet. Čehovljevi su likovi toga svjesni, a do jednakog zaključka dolaze i Zajčevi; nema tu sreće za njih, njeno je mjesto preuzela žudnja. Promjena u govoru likova tako simbolizira tu žudnju za povratkom, njihova zbijenost u grupnom zagrljaju na kauču, dok su sjenila lampi s njihove lijeve i desne strane usmjerena na njih, podsjeća na odnose koji su isprepleteni temelj na kojem su gradili i grade živote, bili oni u Maloj Moskvi ili negdje daleko…
Motiv ljubavi i povezanosti ovdje je vizualno i narativno najupečatljivije prikazan; dok opasnost u obliku požara prijeti iz vanjskog svijeta, jedino što preostaje je stisnuti se na poznatom teritoriju, uz osobe koje su zaista dio tebe i shvatiti, koliko god da nekad djelovala nedostižna i daleka, da ljubavi ima i previše. Olga, Andrej, Maša i Irina plačući u strahu na kraju zaključuju “počinje novi život protiv naše volje”, a meni se u misli još jednom vraćaju Čehovljeve rečenice:
I kroz tisuću godina čovjek će isto ovako uzdisati: „Ah, teško je živjeti!” – i u isti mah, ovako isto kao i sada, bojat će se smrti i neće htjeti da umre.”
Kristina Tešija
foto: M. Biljak / playdrama.hr
gledam.org 
Komentiraj