Gazdarica, u režiji slovenskog redatelja Same M. Streleca, jedina dramska premijera 69. Splitskog ljeta, izazvala je interes šire javnosti i prije premijere. Naime, zahvaljujući buri koju su u javnosti izazvali plakati ovogodišnjeg festivala, za Gazdaricu su čuli i oni koji nisu planirali proviriti u festivalski program. Nažalost, ispostavilo se da je i kod Gazdarice, baš kao i kod pratećeg idejnog rješenja za plakat predstave, izostala očekivana i prijeko potrebna svježina u dramskom repertoaru splitskoga HNK-a.
Nastala prema motivima slavne Goldonijeve Gostioničarke Mirandoline, osuvremenjena pismom austrijskog dramatičara Petera Turrinija, izvedba je smještena u ambijent Plinare (dvorišta HNK-a u Splitu), scenografski (Strelec) nimalo suptilno podsjećajući publiku da se nalazi u 2023. godini, u gradu koji se guši od turistifikacije.
Mirandolina u ovoj je inačici gostioničarka, ali i vlasnica ugostiteljskog objekta u izgradnji. Kao i u izvorniku, za njezinu se pažnju (i novac) bore muškarci kojima je okružena; to su u prvom redu Grof di Forlinpopoli i Markiz di Albafiorita, ali i Vitez di Rippafratta, plemić čije mizogine izjave i ponašanje padaju kao kula od karata pred Mirandolininim spletkama. U borbi za njezinu naklonost ne zaostaje ni konobar Fabrizio, lik koji se otkriva kao pokretač dramskog zapleta u komadu.
Kada se provokativnost predstave svodi na za izvedbu ipak periferne čimbenike (plakat, lokacija), onda je jasno da nijedan od tih faktora ne može ublažiti činjenicu da je splitski HNK još jednom zakazao na testu osuvremenjivanja izvornika. Rušenje četvrtog zida već pri dolasku publike u ambijent Plinare, dijeljenjem točenog piva i ćevapa koje Fabrizio priprema, nastavilo se tijekom predstave u glumačkim monolozima koji su, neumornim referiranjem na turističku sezonu i matičnu kazališnu kuću, odavali dojam mlakih stand-up-nastupa kojima se publika pokušava uvjeriti u ono što bi trebalo biti imperativ svakom suvremenom postavljanju klasičnog komada na scenu: ova predstava odgovara duhu vremena.
Čime, dakle, Gazdarica uspješno oslikava današnji duh vremena? Izvornik je tek usputno začinjen suvremenim referencijama koje su već godinama sigurno mjesto za adresiranje stvarnosti Splita i Dalmacije: turistifikacija, sezonalnost i infrastrukturna devastacija. No nalazimo li se zaista u 2023. godini, glavno je pitanje koje me prati otkad sam gledala Gazdaricu.
Iako se ustrajava na smještanju Gazdarice „sada i ovdje“, ostaje nejasno zašto taj postupak nije doveden do kraja u onom najočitijem, poput odluke o zadržavanju imena i titula likova (grof, markiz, vitez), preko jezičnih i geografskih referencija koje prizivaju Goldonijev izvornik pa sve do kostima (Sanja Jureško). Dojam koji ostavlja takvo preklapanje izvornika s predstavom iz 21. stoljeća nije onaj o originalnoj redateljskoj viziji nego o neodlučnosti redateljske ruke da intervenira na mjestima u kojima se izvedba Gazdarice udaljava od početne namjere.
Izvedba Nikše Arčanina, ovog puta u ulozi glumice Dejanire, najuspjelija je. Naime, Arčanin je još jednom uspješno izbjegao poskliznuće u karikaturalnost i stereotipizaciju koje igranje ženske uloge može donijeti sa sobom ako joj se pristupi površno i prvoloptaški. Za njim mnogo ne zaostaje ni Mijo Jurišić, koji je utjelovio Markiza di Albafioritu – osobu koju istovremeno mrzite i simpatizirate, u izvedbi koja je oslonjena na patinasti rječnik i geste s jedne, a obojena čistom pohlepom s druge strane. Zamku u koju je u komadu ovakva tipa teško ne upasti nije izbjegao Pere Eranović kao konobar Fabrizio. pa smo imali priliku još jednom ga gledati kako iskliznućima u karikaturu kompenzira slabosti u izvedbi. Čini se da ni Donata Zeku (Grof di Forlinpopoli) mnogo ne dijeli od takve sudbine u splitskom HNK-u, kazališnoj kući u kojoj se simpatije publike uzimaju kao zeleno svjetlo za inzistiranje na glumačkoj tipizaciji. S druge pak strane, Duje Grubišić (Vitez di Ripafratta) i Petra Kovačić Botić kao Mirandolina, spretno su izveli igru muško-ženskog nadmetanja, ali bi se u trenucima očekivane kulminacije prizora zaustavili ili makar usporili, ostavljajući dojam da manjak ekspresivnosti u izvedbi nadoknađuju glasnoćom. U takvim trenucima pretjerane glumačke svjesnosti, naslovna Gazdarica ipak gubi nešto od svoje oštrine, a samim time i priča gubi na dinamici.
Kao najslabiji dio predstave otkriva se rasplet, koji, kao i u izvorniku, ostaje pomalo naivan, melodramatičan, ali i režijski nejasan. Čini se da je ono što je preživjelo od Goldonijeva komada ipak ono što je najbliže današnjem gledatelju. Bliži su mu načini borbe među spolovima, bliža mu je isprepletenost pohlepe, novca i seksa nego silne referencije koje ga podsjećaju da zaista jesmo u 2023. godini, iako ni sama Gazdarica baš i ne vjeruje u to.
* Tekst je izvorno objavljen u časopisu Vijenac (broj 770, 14. rujna 2023.)
Fotografija: MATKO BIJUK
gledam.org 
Komentiraj