U splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu održana je prva premijera nove sezone; u režiji Ivice Buljana i dramatizaciji Ivora Martinića postavljena je Crvena voda, nastala po istoimenom romanu Jurice Pavičića iz 2017.
Pavičićev roman pročitala sam čim je objavljen. Ne toliko zbog ljubavi prema žanru, već zbog visokih očekivanja koja sam imala od autora. Ono što od konfekcijskog krimi-romana čini književno djelo, svakako su dobro promišljena i zapletena priča. A ako sam nešto znala o Pavičiću, to je da promisli čvorove oko kojih se priča plete i, naposljetku, raspleće.
U tom je smislu Crvena voda opravdala očekivanja. Priča me držala zainteresiranom i, iako joj se nisam vraćala nakon prvog čitanja, ostala je u mojim mislima. Ako bih trebala u jednu rečenicu zbiti misli koje ostaju nakon čitanja Crvene vode, ona bi glasila ovako: ono što ne znamo nekad nas izjeda, a nekad je jedina stvar koja nas drži na životu.
Nakon promišljanja o Pavičićevu romanu, nameću se paralele s drugim dramatizacijama suvremenih domaćih romana s krimi-elementima. Dvije sam takve predstave, nastale po romanima Kristiana Novaka, gledala u splitskom HNK-u. Jedna me oduševila (Črna mati zemla, ZKM), druga razočarala (Ciganin, ali najljepši, HNK u Zagrebu).
Osim što drugu potpisuje isti autorski dvojac, već pri dolasku na premijernu izvedbu uočavam još jednu sličnost Crvene vode i Ciganina – identično scenografsko rješenje (Aleksandar Denić scenograf je obiju predstava). Riječ je o scenografiji koja se rotira i tako omogućuje brze prijelaze s jednog na drugo mjesto radnje (obiteljski stan, autobusna stanica, dvorište, balkon…).
Glavna zamjerka koju sam imala na Ciganina jest da dramatizacija odveć vjerno prati predložak. Previše likova, previše digresija i poanta koja se izgubi po putu. S istom sam zamjerkom i ovog puta napustila kazalište. Uporno praćenje književnog predloška rezultiralo je predugačkom predstavom kojoj je redukcija mogla samo koristiti.
Pavičić kao književnik, jednako kao i novinar, neodvojiv je od refleksija o društvenom i političkom kontekstu. Ipak, u dramatizaciji tih priča, nužno je promisliti o tome koliko epizodne digresije osnažuju ili razblažuju predstavu. Promisliti gdje je koncentrirana snaga priče – u digresijama koje oslikavaju poprilično jasan povijesno-politički kontekst ili pak u tročlanoj obitelji koja ne odustaje od potrage? Pogotovo se ta boljka otkriva u trenutku razrješenja misterija, u lavini informacija kojom su redovito prepunjene finalne stranice krimi-romana. Buljan i Martinić ispunili su tako kraj predstave kombinacijom mogućih razrješenja zločina i emocijama nabijenim epizodama koje su graničile s patetikom (primjerice Ana Marija Veselčić u ulozi mrtve Silve u obdukcijskoj dvorani).
Ipak, važno je napomenuti da u glumačkom smislu Crvena voda dokazuje kako i širok ansambl ipak može djelovati kohezivno, bez oslanjanja na karikaturu i tipizaciju. U izvedbi je i ovog puta Nives Ivanković dokazala da joj rijetko koja lokalna suvremenica može parirati u vladanju scenom i emocijama. Ivankovićeva zaista nosi emotivnu snagu predstave (a to je ono u čemu je Crvena voda najuspješnija). Čini to i kao prkosna žena na rubu živčanog sloma i kao bijesna, uplašena, shrvana i, naposljetku, poražena majka. Ni u jednom trenutku patetična, pretjerana ni afektivna, njezina je izvedba majci iz Pavičićeva predloška zaista udahnula život.
Paradoksalno, upravo se u snažnim izvedbama (Nives Ivanković, Nikola Ivošević, Stipe Radoja) otkriva propušteni potencijal Crvene vode. Vraćajući se na spomenutu Črnu mater zemlu, ključ uspješne dramatizacije tog romana ležao je u činjenici da je u dramskom uprizorenju krimi-dimenzija romana izmaknuta iz fokusa te je predstava ponudila nadogradnju predloška, novo motrište za čitanje priče. Kakvo je motrište mogla ponuditi Crvena voda? Razmišljam o komornoj drami smještenoj u blagovaonicu obiteljskog stana. Zamišljam obitelj koja propada svakim novim danom života u neznanju. Zamišljam predstavu – studiju propadanja jedne obitelji.
Postavljanje priče s krimi-elementima na kazališne daske možda zaista jamči gledateljevu pažnju. Krimi-romane ne ispuštamo iz ruku, krimi-serije nerijetko odgledamo odjednom, a krimi-filmovi drže nas na rubu sjedalice tijekom svog trajanja. Ipak, knjigu možemo odložiti, film pauzirati, seriju dozirati. Efemerna priroda kazališne izvedbe garantira nam publiku sada i tu. Kada već uživaju takvu povlasticu, kazališni autori mogli bi si dopustiti tu kreativnu slobodu da ne ponude sadržaj jednak onom iz predloška, već da ga nadograde, da mu udahnu nešto novo.
* Tekst je izvorno objavljen u časopisu Vijenac (broj 775, 23. studenog 2023.)
Fotografija: NEMI BULAT
gledam.org 
Komentiraj