U splitskom HNK-u izvedena je prva ovogodišnja dramska premijera u režiji Natalije Manojlović Varga, koja je s Ivanom Vuković i dramatizirala tekst. Iako najavljena kao kolaž nekoliko kratkih (detektivskih) priča Edgara Allana Poea, predstava Slučaj Mademoiselle Dupin ostala je nedorečena na, nažalost, gotovo svim razinama.
Krenimo od najočitijeg. Rane detektivske priče E. A. Poea, kako se navodi i u popratnom tekstu u knjižici predstave, postavile su temelj za lik detektiva u budućim (književnim) krimi-ostvarenjima, i to upravo preko središnjeg lika Augusta Dupina. U splitskoj inačici Poeovih detektivskih priča August (Pere Eranović) misteriozno nestaje nakon (preduga) uvodnog dijela predstave i na njegovo mjesto stupa naslovna Mademoiselle (Ana Marija Veselčić), Augustova sestra, zaljubljenica u logiku skrivenu iza svakog naočigled misterioznog zločina. Nažalost, odluka o uvođenju ženskog lika u uglavnom „muško“ područje djelovanja ostaje tek nominalno pa je tako naša detektivka nazvana općenitim Mademoiselle. Na sceni se aktivno pojavljuje tek nakon četvrt sata, a i tada samo da bi progovorila ili kroz usta muškarca koji prepričava njezine riječi (Donat Zeko kao Edgar) ili pričajući isključivo o muškarcima (onima od krvi i mesa – likovima u predstavi, kao i onima ukoričenima na vrtoglavo visokim policama s knjigama kojima je okružena). O njoj ne doznajemo gotovo ništa tijekom predstave, njezin lik ostavlja dojam skice, osobe zatečene ulogom detektivke. Amaterska znatiželja i ljubav prema rješavanju misterioznih zločina ostali su u predstavi tek u rečenicama koje Veselčićeva izgovara, ali, čini se, ni sama u njih ne vjeruje.
Ako se na trenutak odmaknemo od naslovne Mademoiselle i osvrnemo na izvedbe ostatka ansambla, ideja koja stoji iza Slučaja Mademoiselle Dupin neće nam biti ništa jasnija. I na tom se planu redovito množe rečenice jače od likova koji ih izgovaraju. Jednostavno, kao publika ne vjerujemo im ništa. Niti da su im slučajevi koje opisuju i oko kojih se lome iole bitni, niti da im ovakav praktični, analitički rad pričinja ikakvo zadovoljstvo. Ne samo da im publika ne vjeruje; publici tijekom trajanja predstave ponajprije nije jasno o kojim je to slučajevima riječ, kada će započeti taj detektivski dio romana i kada će napokon doživjeti tu naslovnu Mademoiselle. Dojam nepripremljenosti u pojedinačnim izvedbama (nedopustiva količina jezičnih omaški, emotivna neusuglašenost sadržaja i izvedbe) prelio se tako na ansambl i bio vidljiv u pukotinama u dijalozima i nedovoljno sinkroniziranim koreografiranim minijaturama. Riječ je o detaljima koji zbog učestalosti ipak „upadaju u uho i oko“ i tako dodatno opterećuju i ansambl i gledatelja pa su transformirani u još jednu otegotnu okolnost kojima predstava obiluje.
Ipak, iako najočitije, izvedbe u drami nisu točka na kojoj možemo dijagnosticirati njezinu manjkavost. Za takav sud potrebno je osvijestiti si tiho pitanje koje je lebdjelo nad mlakim pljeskom nakon izvedbe kojoj sam prisustvovala, a ono glasi: čemu? Čemu postavljati Poea na scenu nacionalne kazališne kuće u 2024, ako se ne možemo odmaknuti od ustaljenih (danas uglavnom estetskih) oznaka žanra o kojem je riječ? Ako već Augusta zamjenjujemo ženom, može li ta žena imati ikakav karakter neodvojiv od muškarca? Može li njezino postojanje na sceni biti motivirano njezinom vještinom, vrlinama, osobnošću ili je nužno (prvo mu dati vremena, a zatim) ukloniti muškarca / Augusta da bi njezino postojanje dobilo legitimitet?
Možemo li promišljati detektivski svijet / ured / stan koji nije prepunjen antiknim pokućstvom i knjigama? Mogu li ga nastanjivati likovi koji nisu nužno odjeveni u arhaične kostime iz nekog davno zaboravljena aorista (scenografkinja i kostimografkinja Vasilija Fišer)? Mogu li likovi nadahnuti pričama E. A. Poea izgovarati replike koje nisu jednako arhaične? Može li, naposljetku, makar na kazališnim daskama, postojati neka drska, bistra, prkosna žena detektivka danas, u ovom prostoru i vremenu, s brigama i preokupacijama koje su zajedničke i Poeovim suvremenicima i suvremenoj publici?
Predstava Slučaj Mademoiselle Dupin odvojila se od čovjeka (glumca na sceni, osobe u gledalištu, ljudskog u književnosti) u tolikoj mjeri da je ostala hermetična u pokušaju interpretacije izvornika i naposljetku ničim ne dotiče suvremenog gledatelja. Od svega je, nažalost, ostala slabašna priča u koju ne vjeruju ni sami likovi, ostala je predstava koja nudi zaplete koje ni sama ne razumije, predstava koja nepotrebno razvlači razrješenje i ne nagrađuje raspletom kojim nitko ništa na kraju ne dobiva – ni likovi, ni priča, a publika najmanje.
Kritika je izvorno objavljena u časopisu Vijenac, br. 781, 15. veljače 2024.
*fotografija: Milan Šabić
gledam.org 
Komentiraj